ZLOČIN I KAZNA - Granice 3
Nakon nekoliko prevedenih tekstova o postavljanju granica i pravila djeci, objavljujemo post koji je napisala jedna mlada učiteljica, blogerica tičerica. Iako još nema vlastitu djecu, ima "kratko iskustvo rada u školi, i višegodišnje iskustvo odgajanja psa" i ovo su njena zanimljiva razmišljanja o temi.
Debata je otvorena i ispod ovog posta, veselimo se vašim što brojnijim komentarima, prijedlozima i idejama.
Mare
ZLOČIN I KAZNA
Kako su tema već nekoliko postova granice, pravila i kažnjavanje, evo, kapnut ću i ja koju „mudru“. Već sam ranije, u komentarima, spomenula kako roditeljskog iskustva nemam – ali stoga imam bogato iskustvo odgajane osobe, imam kratko iskustvo rada u školi, i višegodišnje iskustvo odgajanja psa. Iako se ovo zadnje mnogima čini beznačajno, meni je u mnogočemu promijenilo stavove prema odgoju djeteta, i odgoju uopće – dokazalo mi, između ostalog, koliko je odgoj bilo koga zahtjevan posao, pa se nadam da mi se neće zamjeriti ako budem vukla paralele i posuđivala primjere iz meni poznatog i iskustveno doživljenog konteksta.
Dakle, granice… Svi se slažemo da ih treba biti. Svi smo sporazumni da pravila trebaju postojati. Cjelokupni društveni poredak se temelji na pravilima. Ovo se mora, ovo se smije, ovo se ne smije. A svako kršenje pravila povlači za sobom sankcije, jer, ukoliko sankcija ne bi bilo, nitko se ne bi osjećao obvezan pridržavati se pravila. Pravila variraju: mogu biti društvene norme ponašanja, čije se kršenje sankcionira negodovanjem ili izopćavanjem iz zajednice, posrednim ili neposrednim putem. Mogu biti zakoni, za čija kršenja postoje propisane kazne.
Iz pozicije promatrača, čini mi se da se susrećemo s jednim problemom: djeca i mladi ne poštuju pravila, izuzev onih koja si sami stvaraju unutar svojih društvenih skupina. Uzrok tog problema je to što se odgoj djece u zadnjih desetak godina pretvorio u ples po žici: pred djecu se postavlja sustav pravila, no ta pravila nitko ne provodi, to jest, nitko ne sankcionira njihovo kršenje. A u slučaju da se dijete jednom, prekršivši pravilo, izvuče nekažnjeno, pokušat će opet. (Ne radi se tu samo o djetetu, ni odrasli nisu bolji, samo što se kod odraslih sankcioniranje ipak provodi mrvicu dosljednije.) Jedan primjer iz moje svakodnevice: imam pravilo da svaki sat dva učenika ponavljaju riječi iz prošlih lekcija (naravno, za ocjenu). Ako imam dva dobrovoljca, super. Ako nemam, otvaram imenik. Lijepo su mi se javljali neko vrijeme. A onda je došao taj dan: bila sam umorna i živčana, pomalo bezvoljna, nitko se nije javio, i ja sam samo prešla preko toga. Idući sat se opet nitko nije javio. Ni sat nakon toga. Moja greška: da sam taj sat nasumično odabrala dva učenika, idući sat bih opet imala dva dobrovoljca. (Potvrđeno: nakon što sam to napravila, ponovno se svaki sat javljalo dvoje učenika.)
Posljedice neprovođenja pravila su povećanje društveno neprilagođenog ponašanja u djece i mladih. Rastuća količina nasilja, kako nad vršnjacima, tako i nad odraslima s kojima dolaze u dodir: psihički teror koji vrše na roditeljima, i psihički, a ponekad i fizički teror nad učiteljima, profesorima i drugom djecom u školi.
Po mom skromnom mišljenju, uzroci tome su brojni i slojeviti, ali mogu se svesti na ovo: u drugoj polovini dvadesetog stoljeća donesen je epohalan zaključak: djeca su ljudska bića sa svim pravima koja im time pripadaju. Što je skroz u redu. I onda se krenulo u realizaciju tih ljudskih prava. Isto tako u redu. Potom se došlo do zaključka kako je kontraproduktivno, barbarski, a potom i protuzakonito, fizički kažnjavati djecu. To se napravilo tako da se fizičko kažnjavanje (zakonski) zabranilo, a da se nije ponudila nikakva alternativa. Dolazimo do toga da se govori kako je kažnjavanje, samo po sebi, negativno i kontraproduktivno. Djeca ne razumiju kaznu. Da, sigurno. Ponovno se vraćam na primjer iz života: moj pas. Došao je k meni kao štene, i trebalo ga je podučiti osnovnom redu: ne jedemo papuče, ne skačemo na ljude, dolazimo kad nas se pozove… Neke od stvari sam ga uspjela naučiti pozitivnom motivacijom: pozovem ga, on dođe, uvalim mu keksić. Druge stvari se nije moglo naučiti pozitivnom motivacijom: nagraditi ga kad god ne jede papuče? Ne bih rekla. Ne, nego ga kazniti kada ih jede. Novinama po guzi, malo ga stresti, viknuti na njega… I psić je jako brzo naučio da papuče, kao i drugi predmeti izuzev njegovih igračaka, nisu za žvakanje i rastavljanje na atome. A nitko me ne može uvjeriti da je moj pas (koliko god on pametan bio) inteligentniji od jednog djeteta, koje komunicira sa svijetom, crta, pjeva, igra se… No, tajna je u tome da između akcije i reakcije prođe kratka količina vremena. Istući novinama psića par sati nakon što je napravio svinjariju neće polučiti nikakav rezultat. On će tu kaznu povezati sa zadnjom stvari koju je učinio: veselo vas došao pozdraviti nakon što ste se vratili doma i ugledali svo rublje sa sušila izgriženo i razbacano. Ali, ako ga uhvatite dok kida to isto rublje sa sušila, i kaznite ga, pa to ponovite par puta, brzo će shvatiti da kidanje rublja/žvakanje papuča/uništavanje cvijeća/ostale svinjarije znači kaznu.
E, ako jedan psić može povezati akciju i reakciju, sigurno to može i jedno dijete. Dakle: kao i psića, dijete treba nagraditi (što može biti i jednostavna pohvala, ne mora mu se kupovati Playstation ako pospremi svoje igračke) kada učini nešto dobro, i kazniti kada učini nešto protivno pravilima. Kod djeteta je stvar malo kompliciranija, jer novinama po guzi baš i neće polučiti pretjerane rezultate, a i zbog toga što su djeca inteligentnija od psa, pa obično traže i objašnjenje. Možda to neće direktno reći: a zašto sam ja sada kažnjen? Ali će se pitati. Treba mu to objasniti dovoljno jednostavnim jezikom da bi to shvatilo. Ili, još bolje, kaznom primjerenom „zločinu“. Petogodišnjak je pokidao bakino cvijeće. Umjesto da mu se zabrani TV ili igranje s prijateljima, puno bolja ideja je kazniti ga time da baki mora pomoći posaditi novo cvijeće u vrtu. Zašto moraš saditi cvijeće umjesto da gledaš svoj nadraži crtić? Jer si ga ti pokidao. (U moje vrijeme bi kazna bila dvajs'pet po turu, i onda još pomoći baki da posadi cvijeće, no to je već druga priča. :D)
S druge strane, svi smo često prisustvovali šarmantnom događaju kada petogodišnjak u trgovačkom centru zavija poput tvorničke sirene, jer mu mama neće kupiti ovo ili ono. A mama ga vuče za sobom, on zavija, cijeli trgovački centar se ori, i mama ne poduzima ništa. Na kraju možda i popusti, pa mu kupi željenu a nepotrebnu glupost, ili odustane od kupovine i zaputi se doma sa svojom tvorničkom sirenom koja će zavijati još tko zna koliko dugo. U oba slučaja, dijete je prošlo bez sankcija za društveno neprihvatljivo ponašanje. Po čemu će dijete znati da je zavijanje u trgovačkom centru neprihvatljivo? Po tome što će dobiti svoju igračku? Onda će idući puta još jače zavijati. Po tome što su ono i mama otišli doma? Djetetu to ne znači puno u životu. Može mama do sutra objašnjavati da se ne smije urlikati ako nešto nije po tvom, ali ako za isto to urlikanje ne uslijedi kazna, teško da će dijete njezino „ne smiješ“ shvatiti ozbiljno.
Naša kultura ubrzano prihvaća zapadnjački model fokusiranja na djecu, gdje se djetetu dopušta sve, i ne kažnjava ništa. Dobar primjer za ovo je četverogodišnja rođaka. Došla je s mamom k nama. Spremno sam joj izvukla punu kutiju igračaka, moja sestra se igrala s njom. U jednom trenutku je htjela nešto reći svojoj mami, koja je upravo bila u pola rečenice. Počela je urlikati i udarati majku po nozi, dok ova nije prestala pričati, i dopustila kćeri da kaže svoje. Ni u jednom trenutku joj nije ni na koji način natuknula da to što radi nije u redu. To je obrazac ponašanja koji uočavam kod mnogo roditelja s malom djecom. Kada djeca postanu nesnosna, najlakše je pustiti im da provedu svoju volju. No, što djeca uče iz toga? Da se mogu služiti svim sredstvima kako bi dobila što žele. Zar je onda čudno da djeca odrastaju uvjerena da su središte svijeta, i da im je sve dopušteno? A ako ih i zadese neke posljedice, poput loše ocjene u školi zbog nerada, to izaziva bijes, ogorčenje i još veću količinu destruktivnog ponašanja, jer ih nitko u roditeljskom domu nije podučio kako su pravila tu da bi se poštovala, i kako kršenje pravila nosi sa sobom i posljedice u vidu kazne.
Takva djeca odrastaju u teenagere koji zlostavljaju svoje vršnjake, roditelje, profesore… u adolescente koji se opijaju i sudjeluju u tučnjavama. U mlade ljude kojima je koncept odgovornosti potpuno stran, jer njihova (ne)djela nikada nisu imala sukladne posljedice.
Po mom skromnom mišljenju, uz pozornost koja se u medijima posvećuje sprečavanju fizičkog kažnjavanja, trebalo bi se jednako toliko pozornosti posvetiti nužnosti nekog oblika kažnjavanja djece, jer puštajući ih da kroz djetinjstvo prolaze bez pravila i posljedica, roditelji čine medvjeđu uslugu i njima i sebi.
29.01.2009. u 12:40 sati | 21 Komentara | Print | Link | Na vrh
