...in patria sua
06.10.2019., nedjelja
Žutija kutija
|
Mali Ivica rodio se s Talentom. Nećemo sad u detalje, da ne potrošimo dragocjeno vrijeme i prostor na ionako nebitne opaske o naravi i dosezima tog Talenta. Bitno je da je taj Talent postojao, i to baš u malog Ivice. Naravno, nije se to odmah vidjelo, ali dalo se naslutiti. Isprva tek pri jakom svjetlu i samo pri određenim kutovima gledanja, a poslije, kako su rasli i mali Ivica i njegov Talent, stvar je bila sve očitija. Naposljetku je i mali Ivica shvatio da ima Talent. I odmah je prionuo na posao. Svako je jutro čistio svoj Talent od prašine i dodavao mu nove dijelove, ručice, poluge, listove, kišobrane, kvačice, što god da bi trebalo ili se tako činilo. I tako su mali Ivica i njegov Talent i dalje rasli i razvijali se. Sve do jednog prijelomnog dana. Tada je mali Ivica shvatio da su i drugi shvatili da on ima Talent. I to ga je uznemirilo. Jer što ako se drugi budu igrali s njegovim Talentom. Što ako mu ga netko drpi? Što ako mu netko polomi Talent? Što ako netko bude samo uporno gledao taj njegov Talent pa ga Ivica sâm slučajno potrga? Mali Ivica se nije mogao nositi s teretom svih tih pitanja pa je uzeo jednu čvrstu kutiju i spremio u nju svoj Talent. Kutiju je potom odnio na tavan. Nakon toga je uzeo kutiju s tavana i premjestio ju na ormar. Jer što ako na tavan dođu miševi ili puhovi i izgrizu mu Talent? Nakon toga je skinuo kutiju s ormara i premjestio Talent u drugu kutiju, zatvorenu sa svih strana, i onda ju još dobro oblijepio. Sa svih strana. Jer što ako kroz prozor uđu ose lončarice i napune mu kutiju svojim čahuricama iz kojih će onda izići mlade ose lončarice i vratiti se da naprave još više čahurica? Vrativši drugu kutiju s Talentom na ormar, mali se Ivica konačno malo smirio. Sad više nije bio u tolikom strahu za svoj Talent, premda je i dalje često pogledavao u smjeru kutije s Talentom, ali uvijek tako da ne izgleda kao da gleda tamo kamo stvarno gleda, nego kao da radi nešto drugo, npr. kopa nos, broji pauke ili hvata ideju koja mu upravo oblijeće glavu. Nakon tog spremanja, mali bi Ivica tu i tamo skinuo kutiju s ormara, izvadio svoj Talent i napravio nešto na njemu, ali nikad puno jer ga se nije usudio izlagati pogledima, pa čak ni sunčevom. Bilo mu je bitno samo to da je Talent na sigurnom i da ga tu i tamo može izvaditi i poigrati se njime. Kad bi ga netko slučajno, ovlaš ili neodređeno zapitao hoće li biti što od njegovog Talenta, mali bi Ivica žustro odgovorio, pozivajući se na Alice Vonnegut, da to što imaš Talent ne znači da s njime nešto moraš i napraviti. Nakon takvih pitanja mali bi Ivica obavezno skinuo kutiju s ormara i izvadio iz nje svoj Talent, da se uvjeri da je i dalje tu i da ga nitko nije ukrao. Kad bi se umirio, vratio bi talent u kutiju i nastavio se baviti čime se već bavio, bez suvišnih detalja. I tako je vrijeme prolazilo. A priča, iako zapravo nije gotova, kao da jest gotova. |
