...in patria sua
19.11.2017., nedjelja
Uhodana uhoda na uho da nam priča.
|
Ne sjećam se da mi se ikad dogodilo da su mi se ideje (na tjednomjesečnoj skali) pojavljivale sporije nego što bih ih pretvarao u gotova nedjela. Nisam siguran koliko je to jer sporo radim, a koliko jer brzo mislim. Neovisan podatak o brzini mišljenja može se dobiti ako (makar i sporo) promislim o tomu kako mi je jednom trebalo oko pet godina da shvatim jednu rečenicu, a oko deset za neku drugu. Neovisan podatak o brzini rada može se pak dobiti ako promislim o tomu kako sam danas (jučer, odnosno dok je još bio dan), nadam se konačno, zgotovio znanstveni rad koji pišem od proljeća 2011. Nasuprot prethodnom nesjećanju, sjećam se da sam povremeno prolazio kroz neobična razdoblja u kojima bih se, umjesto time kakav sam (lijen i nesposoban), bavio nečim konkretnim. Zadnjih godinu dana takvih razdoblja nije bilo previše, ali ne bih želio iz toga ništa ekstrapolirati. Tek ću donekle zadovoljno primijetiti da sam ovime (opet?) otišao korak dalje pa se, umjesto da se bavim samim sobom, bavim bavljenjem samim sobom. Nisam siguran može li se dalje od toga. Svijest može biti svjesna nekog opažaja ili apstrakcije, a može biti svjesna toga da je nečega svjesna. Ako je svjesna toga da je svjesna da je nečega svjesna, rekao bih da to samo znači da je svijest svjesna svoje svjesnosti i da se svaka nadgradnja (svjesnost o svjesnosti o svjesnosti... svoje svjesnosti) može svesti na to. Doduše, i za svijest o svjesnosti rekao bih da je samo hvatanje koraka za samim sobom. Naime, prilično je sigurno da je svijest po naravi proces, dakle ne nešto što jest, već što biva. Mjesto gdje svijest biva zove se mozak, a preciznija lokacija možda i ne postoji. K tomu, nije nužno da mozak ima samo jednu svijest. Već to što psiholozi pričaju o svijesti i podsvijesti, kao i to što uglavnom ne upravljamo svojim snovima, govori nam da svjesnih procesa ima više. Oni se vjerojatno tu i tamo preklope (pa imamo snove, deja vu, sjećanja itd.), ali generalno funkcioniraju zasebno. Ipak, izvjesno je da samo jedan od tih procesa ima određeni prioritet, ili se barem specijalizira za osjete. Taj proces ono je što nazivamo sobom, iako nam identitet zapravo proizlazi iz djelovanja svih naših svijesti. Ovdje ću priču zaključiti jer su mi se počele sklapati oči. To da mi zaspu čitatelji sasvim je u redu, ali malo bode u oči ako zaspem dok sâm sebi pričam. A nekako sumnjam da ću sutra lako nastaviti isti posao. |
