...in patria sua
26.08.2017., subota
Nulla hebdomas sine linea.
|
Primijetio sam, dakle svjestan sam, dakle gotovo je. Ali ne mislim se samo tako predati najgorima od svojih ideja. U krajnjoj liniji, jedina vrlina koja opstaje je upornost. Šteta što upornost nije uvijek vrlina. |
19.08.2017., subota
U, mali um, ali uma li!
|
U Americi su izbili nekakvi prosvjedi. Sinu mi je izbio prvi zub. Slutim da će i jednog i drugog biti još. Pjesma, naizgled nasumce ubačena, zapravo je plod dubokog izmišljanja, prožetog disocijacijama. Već sâm naslov i ime grupe (Idoli - Rusija), asociraju na glavne dvije teme ovog, također dubokog i široko razgranatog teksta (Ameriku i sina, ne nužno tim redom). Tekst pjesme povezan je pak s tekstom posta preko višljih asocijacija: bezbrižan njezin ton u oštrom je kontrastu s dnevnim problemima autora, o kojima ovdje piše, a opet rezonira s njegovim skrivenijim mislima o studentskim danima i mukotrpnom čitanju Agricoline De re metallica ("nije mi dozvolila da je savladam"), kojima se stalno, premda uzalud vraća. Na taj se način isprepleću svjesno i podsvjesno, s povremenim uletima predsvjesnog, dok se istovremeno grade asocijacije neočekivane kako čitatelju, tako i sâmom autoru. |
12.08.2017., subota
Urok u roku.
|
Dio prvi. U okviru očuvanja reda u okviru odgajanja potomka roditeljsko vijeće (jedna supruga, jedan suprug, nijedan usprug, jedna mama, jedan tata - sve skupa dvoje) ustanovilo je ustanovu vreće za pelene. Po formi žuta i plastična, po mnijenju mirisava pa mirisava na neki drugi način, a uistinu atomi i praznina, našla se ta vreća na balkonu, jer je roditeljsko vijeće odustalo od traženja povoljnije lokacije netom prije nego što je počelo. U vreći su se pak stale nalaziti pelene, skupa s pripadnim produktima bebinjeg metabolizma. U razmacima pravilnim, ali s pravilom nedokučivim ovozemaljskim umovima (puno je, smrdi, nosi to u kontejner prije nego što prođe kamion), vreća za pelene zamjenjuje se novom, praznom. Pravilo koje se dade spoznati je da od prazne do pune vreće prođe barem nekoliko dana. Dio drugi. Malo po, a puno više ispred, ispod i iznad balkona razrasla se vinova loza, a neki bi se trsili reći da je to trs. Po formi razgranati puzavac, po mnijenju zeleno i rodno slatkim plodovima, a uistinu atomi i praznina, biljka se savršeno snašla u svom okruženju. Nalazeći vodu duboko ispod užarenog kamenja i betona Dalmacije, spomenuta se biljka razrasla u biće koje i veličinom i sposobnošću snalaženja u prostoru uredno nadmašuje ona bića koja su ju tamo zasadila. Svjesno ili, vjerojatnije, ne, ne prestaje davati signale da je upravo ona najbolje punilo za dostupan prostor, redovito u vidu vitica koje se zavlače kroz ogradu, preko zidova, po stolovima, a bi i po ljudima, kad bi samo mirno sjeli na par dana. Tu i tamo domicilno stanovništvo potrga joj neobuzdanije među viticama, zasad bez ikakvih indicija da bi zbog toga moglo doći do grožđanog štrajka, ili kakve žešće biljne agresije. Tek se kroz par tjedana pojave nove vitice i nastave posao (s)maknutih. Dio treći. Među korijenjem vinove loze već godinama obitava jedna zajednica u kojoj je pojedinac posve podređen kolektivu. Po formi strogo kontrolirana diktatura, po mnijenju mnoštvo crnih šesteronožaca s crvenim glavama i bolnim ugrizima, a uistinu atomi i praznina, mravinjak spada u najuspješnije pojave što ih je dala mater evolucija. Jedini komad zemlje bez mravâ zove se Antarktika i prije je komad leda. Sav ostali teritorij svijeta razdijeljen je između milijardi mravinjaka, a svaki od njih ima tisuće, ako ne i milijune mrava, uglavnom, radilica lišenih individualnosti, koje danju i noću idu okolo, pregledavaju teritorij i skupljaju sve što bi se moglo iskoristiti. Zajednica pod stabljikom vinove loze tipičan je primjer sesilnog mravinjaka. Ispod su tuneli s kraljicom majkom, zalihama hrane te golemim jaslicama i dječjim vrtićem, u kojima se neprestano odgajaju nove i nove generacije radilica, a jednom godišnje i po nekoliko stotina krilatih mrava, sposobnih ne samo letjeti, nego i stvarati nove mravinjake. Sinteza. Otkad sam sebe i laptop instalirao na balkon, imam priliku stalno promatrati život mravâ. Nije da sam ih tek sad otkrio, pa da budem fasciniran, tako da se uglavnom bavim time da ih mičem sa sebe, odjeće i laptopa. Ipak, svako malo prirede mi neku predstavu. Kapne li na pod štogod slatko, ili barem jestivo, prije ili kasnije na to će naići neka od radilica i onda obavijestiti o tomu ostale. Ubrzo potom organizira se mravlji put do nalazišta pa mogu gledati kako se oko komadića čega god mota nekoliko desetaka mrava koji pokušavaju otkinuti najveći mogući komad koji će i dalje moći nositi, a do i od njega neprestano cirkuliraju deseci drugih mrava, što po još robe, što već nakrcani i na putu nekoliko metara niže, do spremišta. Oko kapljica se formiraju mravlji prstenovi, dok krute komade posve prekriju, naizgled kaotično, a stvarno u stalnoj međusobnoj komunikaciji. Jednu sam od većih predstava priredio sâm, kad sam u sobi našao mrtvu zlatnu maru (povećeg kornjaša). Potrajalo je oko pola dana dok mravi nisu otkrili kukca, a onda još cijeli dan dok konačno nisu probili teški oklop i počeli komadati tijelo. Nekoliko sati kasnije od velikog kukca ostalo je samo nekoliko praznih svjetlucavih zelenih ljuski. Prije par dana mravi su me ipak uspjeli iznenaditi. Nakon više tjedana napokon su otkrili vreću s pelenama. Shvatio sam to kad sam jedno jutro uočio podeblji mravlji put do vreće, a po njoj i u njoj na stotine mrava u stalnom pokretu. Prvo sam pomislio kako će se mravi sad sigurno gostiti bebinjom kakicom, i da to baš nije fer prema muhama. No, bio sam u krivu. Kako onda, tako i sad, mravi iz vreće nisu izlazili sa smeđim, nego s bijelim komadićima. Njih je u tu vreću privukao materijal od kojega su napravljene pelene. Što će s njim u mravinjaku, ne znam. Možda će plesti meka gnijezda za svoju kraljicu i sestre. Možda će te krpice močiti pa na njima uzgajati gljivice. A možda će praviti majušne pelene za svoje bebe-mrave. |
05.08.2017., subota
Problemi, problemi.
|
Subota je, što će reći da sam namjerit nešto napisati, poradi samonametnutog ritma tipkaranja ovdje. Kasna je večer, što će reći da dosad nisam ništa napisao. Uglavnom zujim po stripovima po Internetu, što će reći da ne znam što napisati. Ovo je četvrti red u ovom postu, što će reći da sam se već izmirio s nemanjem ideje. Pitanje je, jasno, zašto uopće pišem, ako ne znam što pisati. Odgovor je, jasno, to da želim očuvati lako začetu, a teško održivu naviku. Pitanje je, jasno, što će mi ta navika. Odgovor je, nejasno, to da mi se u glavi od nekad do sad nakotila poveća hrpa ideja, većinu kojih nisam razvio dalje od skica, tako da bih volio da ih kad-tad dovedem u neki konačan oblik. Problem je, jasno, to što odgođene ideje općenito traže više truda od onih kojima sam se već pozabavio. A ono malo truda šro mi ga organizam katkad izluči čuvam radije za stvari koje mi direktno utječu na budućnost. Drugi problem je to što mi se silno spava. |
