...in patria sua
27.09.2014., subota
Mirokradice
|
J. A. je svoj mir čuvao u teškom čeličnom setu, zaštićenom protuprovalnim sustavom, u prostoriji u koju se nije moglo ući bez odgovarajućih biometrijskih kontrola. Ipak, jedno jutro našao je da je sef prazan. U njemu nije bilo ničega. Sad već bivši vlasnik više nije bio siguran je li unutra ikad bilo ičega. Otišao je iz sobe, vratio se u nju pa zatvorio sef, zatim opet izašao pa se vratio i onda opet otvorio sef. I dalje nije bilo ničega, samo lagani miris nauljenog metala. Opet je zatvorio sef i nastavio zuriti u njega, kao da će kroz vrata vidjeti nešto što kroz zrak ne može. V. I. je, da zavara moguće kradljivce, svoj mir stavio u ladicu s raznim sitnim predmetima bez ikakve praktične vrijednosti, osim onaj jedan put u životu kad vam treba baš to. Kad je jednom u toj ladici tražio vijak sa zarezima dubokima milimetar, a razmaknutima dva, k tomu blago zavinut u jednu stranu, našao je dva vijka koji su bili gotovo takvi i tri koji su bili suprotni (zarezi duboki dva milimetra, razmaknuti za jedan i zavinuti u drugu stranu), ali i primijetio da mira nema. Kopao je još dva sata, sve manje znajući što traži, ali nije našao što je tražio. Zatvorio je ladicu na iduće dvije godine, kad će u nju ubaciti slomljenu igraću kocku. T. E. je svoj mir čuvala zakopan u zemlju, ispod jednog drva na kojemu su bili njezini i još nečiji inicijali. Ponekad bi tamo odlazila, čisto da se uvjeri da su stvari i dalje na svojem mjestu. Bile su, sve dok jednom nije našla da je zemlja raskopana. Odmah je znala da to nije bio pas u potrazi za kakvim podzemnim glodavcem. Zarila je prste u zemlju i stala prebirati po humusu, ne mareći za nokte niti za rastuće crno pod njima. Iako svjesna da neće naći ništa, nastavila je čeprkati još pola sata. Našla je samo slomljeni vršak strelice napravljene prije mnogo tisuća godina. M. I. je sve svoje nosio sa sobom, pa tako i svoj mir, koji je prebivao u novčaniku, odmah iza slika njegove druge polovice (svake bi godine dodao novu, čuvajući sve stare ispod). Kad je jedne godine uguravao još jednu sliku, prvo se začudio zašto upada lakše, a onda shvatio da nečega nema. Izvadio je sve slike da ih prebroji, ali istoga časa požalio zbog svog čina: ono što je nedostajalo bio je mir. A. K. je svoj mir čuvala u mapi "Ostalo", skriven među gomilom tekstova sličnih i bezveznih imena, tako da ga samo ona može prepoznati. Nije ga se usudila čuvati u rezervnim kopijama jer bi ga tako bilo lakše naći, tako da ju je uhvatila panika kad joj je tvrdi disk prestao raditi. Odnijela ga je prijatelju koji je znao izguglati odgovor na svako pitanje pa joj je ovaj pomogao izvući sve što je bilo na disku. Zahvalivši mu, odjurila je kući da vidi je li mir i dalje gdje je bio. Našla je da je nekoliko podataka oštećeno te da jedan nedostaje. Iako je cijelo vrijeme bila iza i pratila što ovaj radi, tako da je bilo jasno da ovaj nije učinio ništa sumnjivo, prijateljstvo je dosta brzo zamrlo. O. S. nije vjerovao u skloništa pa je svoj mir držao na stolu, tako da je bio vidljiv bilo komu tko bi znao gdje gledati. Sâm nestanak mira koji se zbio jedno kasno popodne nije ga toliko prenerazio koliko način na koji je nestao: rješavajući križaljke povremeno bi se zagledao u nj, razmišljajući o tomu koji samoglasnik najbolje zvuči u nekoj nepoznatoj riječi, a zatim opet vratio žućkastim stranicama isprešaranima crnom i plavom bojom. Jedno od tih kratkih razmišljanja završilo je spoznajom da mira više nema. Trznuo se da ustane i krene ga tražiti, ali znao je da to nema smisla. Vratio se križaljci, svjestan da ju vjerojatno neće moći dovršiti. T. E. je svoj mir nosio kao nakit od kojega se nije odvajao nikad, pa čak ni kad bi spavao ili se kupao. Kad je jedno jutro, budeći se, posegnuo za njim, našao je samo vlastitu kožu. Iskočio je iz postelje i krenuo sustavno pretraživati prvo krevet, zatim sobu, zatim kuću i konačno sjećanja. Noć prije bila je nešto veselija, ali ne toliko da bi bilo rupa u sjećanju. Prošao je nekoliko puta kroz sve što se zbivalo, istovremeno opet pretražujući krevet pa sobu pa kuću, ali mira više nigdje nije bilo. Čak mu se počelo činiti da je već jučer nešto nedostajalo. O. V. je čuvala svoj mir pod jednim kamenom na vrhu planine čiji je vrh vidjela kroz prozor svoje sobe za vedrog vremena. Iako iz daljine nije mogla vidjeti mir, kao ni kamen koji ga je skrivao, znala je da je tamo i to joj je bilo dovoljno. Povremeno bi se tamo i popela, dijelom i da se uvjeri da joj takav uspon i dalje ne predstavlja problem. Kad se, nakon jedne gotovo dvotjedne oblačne sezone, konačno pojavilo sunce, a ona se običajno osvrnula na vrh, osjetila je da nečega više nema. Nije se nikad usudila otići gore i provjeriti. O. P. je svoj mir doslovno čuvao u sebi, ugrađen ispod kože, gdje ga je uvijek mogao napipati. Ponekad bi zabavljao prijatelje tom neobičnom kvržicom, zbijajući loše šale o kiborzima i robotima, ali nije im nikad rekao o čemu je stvarno riječ. Doduše, nisu ga nikad ni pitali, jer su se bojali da će im otkriti da pripada nekoj suludoj sekti, ili da boluje od nečeg neizlječivog. Kad ga je za jednog takvog skupljanja netko pitao gdje mu je implantat, on se prvo krenuo smijuljiti, glumeći robota, a onda shvatio da ga nema. Prvo je odjurio na zahod, da se ne prepipava pred ljudima, a onda doma, dosta uznemiren. Prijatelji ga nisu nikad pitali što mu je bilo, niti što mu se dogodilo s ugratkom. R. I. je svoj mir sakrila među kozmetiku, nadajući se da ga tamo nitko neće tražiti. Bila je u krivu, što je shvatila kad se jedno jutro šminkala. Prvo je primijetila da neke bočice stoje na krivim mjestima, zatim da nešto nedostaje i konačno da nedostaje mir. Pretražila je ladice nekoliko puta, ali uzalud. Nije ga bilo. Odustala je od šminkanja jer su joj se ruke previše tresle. M. I. je svoj mir čuvala pod jastukom, osjećajući njegov oblik kad bi počela padati u san. Snovi su joj često bili pod utjecajem tog oblika, bilo jer joj je bio pod glavom, ili jer je toga bila svjesna. Kad se jednom probudila iz noćne more u kojoj je naglavce visjela nad zjapećim bezdanom, instinktivno je pošla rukom pod jastuk i shvatila da se mora nastavlja na javi. Malo je prekapala po postelji, a onda konačno ustala da javi da danas neće moći doći na posao. J. E. je smatrao da je njegov mir siguran ako ga čuva ogroman i opasan pas. Mišljenje mu se dosta drastično promijenilo kad je jednu noć začuo lavež i štropot u dvorištu te, izašavši van, našao da nema psa, ali ni mira. Uzeo je baterijsku lampu i krenuo tražiti, dozivati, ali nije našao ništa, iako se sve očito zbilo njemu pred nosom prije samo nekoliko trenutaka. Potragu je nastavio drugi i treći dan, ali opet uzalud. Nekoliko dana kasnije pas se vratio, ali ne i mir. Pas mu nikad nije rekao gdje je bio tih nekoliko dana. T. I. je svoj mir imala svugdje, iako ga nije nikad nosila sa sobom. Smatrala je da joj je tako najjednostavnije, jer onda nije ni za što posebno vezana. Kad je nestao, osjetila se kao da cijeli svijet počinje sivjeti. Gledala je oko sebe i nije vidjela ništa. Uhvatila se za glavu i sjela na zemlju. Prolaznici su ju uzorno ignorirali, kao da je i sama nestala. L. I. je bila svoj mir. I onda je prestala. Nije nikad shvatila kako. P. S. Nešto slično, samo puno bolje. |
21.09.2014., nedjelja
Intervju, ijuju
|
Sjećate se onih likova s kojima nitko nije htio pričati pa su pričali sa sobom? E, da, mene. Da ne kompliciram s prethodnicama rečenica, budući da su oba sugovornika ista osoba, stavljat ću samo crtice, ali bit će više nego jasno tko je tko. - Eto, konačno je došlo vrijeme da i vi date intervju, i to ni manje ni više nego samom sebi. - (smije se) - Kako ste se odlučili na takav nesvakogodišnji potez? - (smije se) - Zašto vam je uopće tako drugo trebalo? Autointervjuiranje je u trendu bilo tamo negdje dok su još glavni problem protuzračne obrane bili pterodaktili. - (smije se) - Možda jednostavno kasnite sa svime u neživotu, baš kao i u životu. - (smije se) - Ili je pravi razlog to što želite da se vaš hrabar čin ne promatra u kontekstu gomile istih takvih, nego kao nešto zasebno? - (smije se) - A možda nikada nećemo doznati. Barem ne ako se, umjesto da štogod i odgovorite, samo nastavite smijuljiti. - (smije se) - Da promijenimo temu, kako komentirate trenutne vremenske prilike u Hrvatskoj, posebice u kontekstu globalnih klimatskih promjena? - (smije se) - Da promijenimo temu, što mislite o najnovijem hitu Jelene Rozge? - (smije se) - Da promijenimo temu, smatrate li da blog ima budućnost? - (smije se) - Da promijenimo temu, može li HDZ izvući Hrvatsku iz krize? - (smije se) - Da promijenimo temu, vjerujete li u vanzemaljce? - (smije se) - Da promijenimo temu, hoće li mi narasti rep ako budem pio kavu? - (smije se) - Da promijenimo temu, zašto se samo smijete? - Smije se. - Hvala na suradnji. - (smije se) |
15.09.2014., ponedjeljak
Govoriti da je nešto nazadno postaje sve više nazadno.
|
Vjerojatno neću nikad posve razumjeti ljudsku narav, tako da radije pišem kako mi se pojavi koja nova ideja. Zadnja od većih je ta da religija i znanost imaju zajedničkog pretka. Preciznije, to kako ljudi doživljavaju svijet također ima svoju evoluciju i ona kreće od opće, jedinstvene slike svijeta koja je jednostavno bila znanjem, a koja se s razvojem civilizacije razišla prvo u religiju i filozofiju, da bi se potom filozofija rascvala u znanosti. Slično tomu, jedna jedinstvena religija, s duhovima u svemu, izlučila je mnoge manje organizirane ogranke s mnoštvom konkretnih duhova, kasnije bogova, a koji su dobrim dijelom poslužili tomu da ljudi lakše zaobiđu savjest kad se međusobno kolju. Pitanja od kojih bi se možda moglo početi: Čemu služi znanje? Koja je razlika između onoga što znamo i onoga što vjerujemo? Kako je prapovijesni čovjek doživljavao svijet? Kako mala djeca doživljavaju svijet? Kako se ovo uklapa u post? |
11.09.2014., četvrtak
Oko za okom, zub za zubom
|
Ne znam što dalje s naslovom. - Mamu si možeš dalje. Definitivno mi se neće prepucavati sa sobom. - Mamu si prepucavaj. Ne mislim ovo nastavljati. - Mamu si nastavi. Bit će da mi je pseudoparaličnost nešto nabrušena. - Mamu si nabrusi. Možda jer je dugo šutjela. - Mamu si šutni. Čak se više ne sjećam kad je zadnje samopričanje uopće bilo. - Mamu si bildaj. Lako moguće da ima odonda već i pokoja godina. - Mamu si upokoji. Mislim da postoji moment kad neko uporno ponavljanje postane jednostavno dosadno. - Mamu si jednom stavi. A opet, ima i takvih koja postaju smiješna. - Mamu si smiješ. Moguće da je to stvar akumulacije. - Mamu si ..., mulac. Ako se u prosjeku publika stalno nasmijava, s vremenom će bilo kakav signal uzrokovati smijeh. - Mami si signaliziraj. Ako pak ideje dovoljno često ne budu smiješne, zbit će se akumulacija dosade. - Mamu si dosadi. I onda će čitatelj zijevati, iznutra ili izvana, s pokojim hmsmiješkom reda radi. - Mamu si radi. Dok konačno neće zaspati. - Mamu si uspavaj. Dosta. Ovo je bilo smiješno samo onda dok još nisam ni retka bio napisao. - Mamu si bij. |
