...in patria sua
31.08.2014., nedjelja
Meni je lijepo, a vi kako želite
|
Bocka me u osjetljive dijelove mozga sveopća zluradost okoli mogućeg povratka HDZ-a na vlast. Jamačno nije bilo dosta što su rasturili državu ratom i privatizacijom, a niti Sanaderov raspašoj sa stalnim zaduživanjem i korumpiranjem same korupcije (ili su Šukerovi stalni odlasci po kredite već zaboravljeni, kao i to da su neki ministri završili u zatvoru, a neki se provukli izdavši šefa u pravi čas?). Ne razbistruje ljude ni to što Karamarko čak ni ne priča o tomu što bi s državom, osim da bi odasvud maknuo Tita. Sve je dobro, samo da nije trenutna vlast! Ne mogu probaviti taj manjak kritičkog razmišljanja, koji priječi osobu da shvati da promjena nije nužno dobra. Ili da se odmakne i vidi što se stvarno dogodilo u nekom periodu. Tuđman je htio da Hrvatska bude kraljevina, on kralj, a HDZ plemstvo. Račan je označio prelazak u demokraciju, namjerno ili slučajno. Sanaderu se može priznati da je civilizirao desnicu, makar i samo na svojih par godina. Kosor je započela razotkrivanje korupcije, namjerno ili slučajno. Pod Milanovićem se počeo praviti red, namjerno ili slučajno. A za prelazak iz države koja je stremila aristokratskom modelu u nešto demokratsko treba više od desetljeća, najvjerojatnije generacija ili dvije. Prethodna vlast danas je ili po zatvorima, ili bi trebala. Može li se to reći i za trenutnu (moj je dojam da je jedino Čačić baš klasični HDZ-ovski kriminalac, ali njega više nema)? Isto tako, ne bi trebalo biti teško promisliti o trenutnim HDZ-ovim kandidatima za ministre. Uglavnom ista ona družina koja je radila sa Sanaderom i provukla se izdajući šefa. Ili onaj notorni Turudić koji malne da iz pašteta ne iskače sa svojim fantazmagorijama o praćenju. Kitarović koja je svoj misleni potencijal iskazala umješnim ponavljanjem odabranih Karamarkovih stihova tu je još svijetla točka. Ali to ne smeta komentatore desne i lijeve da se bave time koga će si Karamarko postaviti za ministre, umjesto da porazmisle o šteti koju bi ti likovi počinili. Moguće da sam nejasan. Idem zato u Siriju. Asad mlati, narod pati, diže se bunt. Maknimo diktatora! I krenuše da ga maknu. Ali tko? Džihadisti i ina ekstremistička bagra koja sad kolje po Iraku i fantazira da će isto tako klati i po cijelom Bliskom Istoku. A nije ništa bolje ispalo niti s micanjem Gadafija ili Husseina. Došli su gori. Pod izgovorom da je prethodno stanje bilo neizdrživo. Možemo sad nazad u Europu. u Turskoj i Mađarskoj vladaju religionacionalisti. A što rade? Cenzuriraju, paranoiziraju i bogate se. I prijete svima koji se na bilo koji način razlikuju. I kažu da se tako ne može više izdržati pa deru još više po onima koji se ne mogu braniti. I onda se naši komentatori raduju isto takvoj ekipi. Kao da će nam svima biti bolje ako mjesto Milanovićevog biblijskog apstrakcionizma budemo slušali Karamarkov lov na vještitu. O tomu kako će proći gospodarstvo, radništvo ili manjine da ne pričam. Demokracija kakva se trenutno izvodi po svijetu nije način samoorganizacije kakav držim idealnim. Po meni, svijet će prije ili poslije opet u plemena, ali povezana Internetom, superbrzim prometom i šačicom zajedničkih jezika, opremljena tehnologijom koja će im osigurati udoban život neovisno o tomu jesu li se nastanili u Sahari ili na Arktiku, ili negdje između, organizirana tako da odlučuju svi i to ne manje nego što žele i ne više nego što ih se tiče te da svatko može sam ako baš želi, ali da im je jasno da je općenito jednostavnije raditi stvari zajednički. No, ako ću se baviti mogućim budućnostima, to će biti fikcija. Stvarnost mi je pred nosom i nekako preteže, osim kad mi ne padne štogod novo na pamet. Drugim riječima, umjesto da fantaziram o kakvom idiličnom i nedostižnom svijetu, radije ću se baviti mogućim sitnim promjenama ovog. Zato sam i počeo s trenutnom političkom šituacijom, a isto tako ću i nastaviti. Država nam je u groznom stanju, ali od ljudi iz susjednih država čujem da je njima još gore. Ne mislim se niti time tješiti, niti se radovati tuđoj nesreći, nego samo naći temelja tomu da prigovorim kad netko krene arlaukati kako mu je loše i kako iz toga slijedi da je sve loše. Jasno, mogu isto tako reći i da je tuljenje nad sudbom teškom, a porezima još težima, posvema beskorisno, ali to je za tulitelje odveć apstraktno, tako da mi svakako trebaju okolozemni primjeri. Ono što jest korisno jesu sitni koračići koji nekud vode. Da bi se takve korake moglo izvoditi, treba prepoznati probleme. A za to pak treba i nešto znati. Lako je reći da treba pojačati izvoz i proizvodnju, ili da treba čuvati radna mjesta, ali isto tako se može poželjeti i mir u svijetu. Sve spomenuto posljedice su dosta složenijih stvari koje se vrte u pozadini. O ekonomiji ne znam ništa osim malo matematike (temeljni teorem mi je da se ne može trošiti više nego što se ima), tako da se neću praviti da znam što se radi kad se želi polučiti nekakav efekt. Jedino mogu priznati da mislim da ideja sa skidanjem porezâ nije baš jako loša, te da je Linićevo uvođenje reda jedna od boljih stvari koje su se dogodile, skupa s time što je maknut kad se otkrilo da je zericu selektivan okoli toga na koga bi se red primjenjivao. Još samo da je stigao urediti donacije "neprofitnim" organizacijama... Gledam sad ono gore i vidim krasan koloplet poluispečenih misli. Mogao bih, pa i trebao, to pobrisati i onda ili napisati nešto bolje, ili se vratiti poeziji o traktorima, ali običajno neću. Računam na to da ću, vratim li se toj hrpi slova za koju godinu, imati lijep uvid u to kako sam prije razmišljao, isto kao što sad imam priliku gledati u ranijim svojim napisotinama. Tko zna, možda ću za par godina prestati misliti da je trenutna vlast najmanje loša od svih koje smo do tog časa imali. Naslov je vezan za pjesmu (koju, jasno, posvećujem Erszebet): |
11.08.2014., ponedjeljak
Pjesma starog traktora
|
Tok tok tok tok tok tok toktok tok tok tok toktoktok tok tok toktoktok toktoktoktok toktok toktoktok toktoktoktoktoktoktoktoktok brrrrrrrrrrrrrrrrrrrrrrrrrrrrrrrrrrrrrrrrrrr |
08.08.2014., petak
Demotivacija
|
Bio jednom jedan, ali. Jedna je kuća imala toliko prozora da... ma, ne da mi se. Jedan je čovjek imao toliko ruku da... Imao je samo dvije. Jedna je mačka imala toliko života da je to bio pravi genocid, kad ju je pogazio auto. Jednom sam pokušao opisati koliko mi se ne da, ali nisam nikad počeo. Ovo je, jasno, nešto drugo. Jedan je ključ otvarao toliko vrata da to uopće nije bilo zanimljivo. Jedna je zagonetka imala toliko rješenja da uopće nije bila zagonetka. Jedna je knjiga imala toliko stranica da... koga briga. Jedan je svećenik imao toliko djece da ste i vi možda među njima. Jedna je država imala toliki višak stanovništva da su iz nje ljudi emigrirali u Indiju. Jedna je depresija bila toliko depresivna da je skočila s balkona i ostavila svog depresivca u čudu. Jedan je film bio toliko loš da nije bio toliko loš da bi bio dobar. Jedna je riba imala toliko kostiju da su se njome gušili cijeli narodi. Jedan je život bio toliko isti kao i svi ostali da niti njegov akter nije mislio da je drugačiji. Jedna je djevojka sve govorila tako da to ne kaže, a možda su to bile sve. Jedan je blogopisac baš ovdje zapeo. |
