...in patria sua
18.06.2014., srijeda
Nekad i sad, sad kao nekad, s tom razlikom da je drugačije
|
U ono vrijeme sluči se da bude kiša dan i noć, jutro i večer, u međuvremenima također. Padaše kapi kao iz kabla, ako ne i dalekovoda, a s njima poneka riba ter žaba, skupa s rodama što obroku se nadaše. Potoci nabujaše, rijeke se preliše i potopiše sve što ne bijaše dovoljno pametno da se nastani u kakvom manje rizičnom kraju. Mora se podigoše, a planine spustiše, iskoristivši tako priliku da popričaju s morima, prvi put nakon što se iz njih izdigoše prije mnogo milijuna godina. I trajaše to tako danima, tjednima, sekundama, da bi konačno svima dosadilo, jer od te silne vodurine nitko nikamo ne mogaše, osim na Internet. I tako počeh pisati blog. Neistini za nevolju, počeo sam jer sam doznao da isto rade i neki drugi ljudi, meni znani iz stvarnog svijeta. A i jer mi je u to vrijeme komunikacija s vanjskim svijetom bila dosta mršava. Toliko mršava da sam si to pisanje bez problemâ zamislio kao nekovrsno mudrovanje koje bi valjda nekoga trebalo zabaviti. Čak se i prorokom prozvah, samo nikojim, pogodivši tako barem nešto od budućnosti, budući da otada ništa drugo nisam isprorokovao. Da bi komunikacija mogla biti i dvosmjerna, nije mi još bilo posve jasno, kao što nije ni danas, zbog čega često budem uhvaćen u u monologu, a ponekad i opomenut zbog istog. Kako je bloghaer tada još bio čestim odredištem internetskog življa, nije prošlo ni par tjedana, a već se (po)javilo nekoliko drugih blogopisaca, potaknuvši me time da svoje već dobrano razvijeno umijeće bacanja vremena u vjetar nastavim oplemenjivati i blogovanjem. I potraja to idućih osam godina. Iz tipkača loših dosjetki prometnuh se u smišljača loših priča, zatim u izbacivača neprobavljivih monologa i sastavljača nezanimljivh zagonetki, a onda u nešto što sam i sad, tako da to ne znam opisati. Povremeno sam bio i sklapačem jadnih rima, bljuvačem društvenih kritika ili slagačem onoga što ide u rubriku "ostalo" kako god da si organizirate kategorije. A pokrenuo sam i dva dodatna bložišta, jedno samo za jamranje o pseudoznanosti i općem neznanju, jedno za sličice koje sam poslikavao uokolo. Uporedo s tim, ljudi dolazaše i odlazaše, a neki čak i ostadoše, s jednim ekstremnim, intrakordijalnim slučajem. Nabrajati, prebrajati i zbrajati neću, jer bi mi to oduzelo puno vremena, za koje sam u međuvremenu našao da ga nije uvijek lako naći, premda je uzrok obično bacanje istog. Spomenuvši već dvaput bacanje vremena, ne mogu se ne osvrnuti na to osvrtanje. Naime, to je jedan od lajtmotiva kojih bi se rado riješio, kako stvarno, jer ponekad stvarno bacim cijeli dan u vjetar, smucajući se internetskim bespućima, tako i misleno, jer ne mislim da mi misao o tomu da tratim vrijeme ikako može pomoći. Međutim, lakoća zamišljanja često ide ruku pod ruku s teškoćom ostvarenja, pa makar taj dojam postojao i samo zato što jedino takve kontrastne slučajeve dobro pamtimo. Tako da se jamranje o vremetratnji već godinama provlači kroza sve što mislim i pišem, kao neka neoperiva sluz. Što mi je činiti, piše valjda u svakoj knjizi za samopomoć, tako da je krajnja šteta što ih ne čitam, a još veća što, sad kad mi je na pameti to da imam nešto za popraviti i da znam gdje naći upute, nemam nijedne pri ruci. Stoga ću na brzinu sklopiti nekakav program koji bi mi jednom za svagda trebao riješiti taj grozan problem. Neka bude u koracima: 1. Riješi problem. 2. Razmisli kako si ga riješio. 3. Javi ostalima. 4. Operi zube 5. Odi spat. Ako mi to ne pomogne, stvarno ne znam što može. |
