...in patria sua
28.11.2013., četvrtak
Znanje, ludom radovanje
|
Neimenovani sjedi ni na nebu ni na zemlji, a pod njim se prostire Nešto, palucajući vatrastim jezicima, čas plavičastim, čas častiplavim. Negdje okolo nalazi se i Netko, moguće opet Neimenovani u nekoj autoprojekciji, a možda i stvarno neka druga nestvarna osoba. U oba spomenuta slučaja, kao i svima nespomenutima, Netko je tu da Neimenovani ima s kime pričati, iako možda cijelo vrijeme šuti. - Ne znam. To znači da je sve moguće. Možda sam stvarno tu, što god to bilo, a možda se netko zajebava praveći se da je mnome, pričajući kroz mene kao što se lutkari smiju i kreću i sve kroz pokrete tkanine koju su navukli na ruke. To rekavši, uroni ruku u Nešto i izvuče ju nazad van, držeći možda ribu, a možda samo gledajući kako se ruka tali i pomalo kaplje u iskričavim kapljicama koje nestaju u Nečemu. - Ne znam. Možda sad imam ribu, a možda nemam ruku. To rekavši, uroni istu ruku u Nešto i izvuče ju nazad van, držeći možda zeca za uši, a možda samo gledajući kako se koža nadimlje i vrpolji, a iz nje ispadaju mali cikćući ljudi, nestajući potom u Nečemu. - Ne znam. Možda sad imam zeca, a možda je osoblje napustilo postrojenje. To rekavši, uroni ruku i treći put, ali umjesto da ju izvuče, jednostavno nestane. Oslobođena Neimenovanog, ruka počinje plivati kroz Nešto, narastavši si prvo rep i peraje, a Netko također uranja, da vidi što će biti dalje. Nešto je neprozirno, tako da Netko odlazi nazad gore i prati pokrete ruke kroz uzbibavanje površine Nečega. Kretanje traje sve dok ne prestane, prošavši kroz sve Nešto, a Nešto se sad čini poznatim, ruci iznutra, Nekomu izvana. Netko se spušta do ruke koja je izronila i trga joj rep i peraje, koji odmah postanu malim cikćućim ljudima koji se potom zavlače pod kožu. Iz ruke postupno izrastaju noge, oči, slezena i masno tkivo - Neimenovani se rađa iz vlastite ruke. - Dugo te nije bilo. - Pričat ću ti danima što sam vidio, ali i dalje ne znam. |
