...in patria sua
19.05.2013., nedjelja
O napuljskim majmunima i bremenskim kajmanima
|
Prvo o Esmeraldi i Alfonsu. Esmeralda zapravo uvijek koluta očima. Nema to veze s Alfonsom, nego s njezinom psihom, gorućim umom, ako vam se sviđa takvo izražavanje. Naravno da će ona rješenje potražiti u nabavci crnih naočala i da će Alfonso sve krivo shvatiti. Ipak, to i dalje ostavlja otvorenom mogućnost hepienda. Osim ako ih na posljetku ne zavaraju ametisti, protisti i konstruktivisti. Prije par sati sam imao na umu krasan neupotrebljiv naslov. Ovaj je manje krasan, ali više indikativan. Govori o tomu kako mi se ne da smišljati stvari i još dosta toga. Ne da mi se još dosta toga. Jučer, danas i prekjučer sam bacio u vjetar. I još dosta toga. Vjetar je velik i puno toga stane u njega. Neki su cijele živote bacili u vjetar, a da bi on poslije i dalje imao mjesta na bacanje. Spremaju se nove ekspedicije, ali mislim da mi se neće dati izvještavati. Tetovirani ljudi to rade bolje. Sigurno ste se već našli čitati takozvane knjige s ključem. Razna čudesa s promijenjenim imenima poznatih ljudi, trostrukim suncima, situacijama koje su tu negdje i čimeliveć. Ako niste, onda sam u vašem slučaju fulao. Za ostale ne znate ni vi ni ja. Ja zapravo ne znam ništa. Htjedoh samo reći da ovaj tekst služi tomu da nešto prenese. Jednu puku zavojnicu. Pletenicu takoreći. I to samo jednoj osobi. Ako još tkogod shvati kako je tekst građen, bit će razočaran. Smisao može biti i stvar interakcije, a ovdje ona nije multipolarna. Zanimljivije je ako ne znate. Tako je ljudima u krvi. Naravno da ne kužim, ako se u ovo ubacim iz neke dalje budućnosti. I vjerojatno ću, mjesto da preko nezgrapnostî prepoznam komade koji su jedinom porukom ovog teksta, pokušati nekakvom nebeskom oštricom sličnom Occamovoj odsjeći sve što nije jezgra smisla i čuditi se potom što ništa nije ostalo. Ne jer bi smisao ležao u cjelini, već jer se smislenim putem ovdje neće nikud doći. Logika je tu tek vezivo. I to dosta loše vezivo. Ovako slabo povezane komade teksta nisam pisao još otkad su Alarikovi barbari rasturili forum. A možda je to bilo kad sam se malo jače napio (i)za neke od sekcija. Najbolje bi se bilo sad zavući u kakvu hladnu ćeliju i dobro porazmisliti. Mladenačka bljeskanja uma ionako nisu nešto u što se treba pouzdati. Mudrije je pokušati ih zauzdati, makar šanse bile nikakve. Još je mudrije ne napraviti baš ništa. Tako se sav teret događanja ostavlja Svemiru koji to neće ni osjetiti. Ali nemojte se onda čuditi kad vas zadese čudne vremenske pogode. Ružičasta tuča, jantarna kiša, srebrni snijeg, sve je moguće kad boje doživljavate previše slobodno. I kad je atmosfera puna koječega, kad sve ide gore. A sve ionako ide gore. Jer sve ide i dolje, a sve skupa prosječno ne ide nikud. Stvar ravnoteže. Uglavnom, ovo nije vrijedno čitanja, nego eksperiment. Nisam izveo ništa teško, samo želim vidjeti radi li i jesam li u stanju. Ako ne upali, nikom ništa, ako upali, nekom nešto, da spomenem i tu malo poznatu alternativu. Tko i nešto, to ostavljam pod upitnikom za sve osim nekoga. Svaka iduća rečenica bila bi još većim pretjerivanjem. |
