...in patria sua
29.07.2012., nedjelja
H-soba - vječita kontroverzija
|
H-soba (H-room, skraćeno od "honest room), izumljena u prvoj polovici 21. stoljeća, usprkos dokazanoj terapeutskoj učinkovitosti te nepostojanju ikakvih poznatih negativnih posljedica upotrebe, i dalje nailazi na otpor u mnogim društvenim krugovima (osobito vjerskim) te potiče na rasprave koje žučljivošću ne zaostaju za onima kakve su se svojevremeno vodile oko umjetne oplodnje ili drugog svjetskog rata. Ljudska priroda kao da zahtijeva izvore neslaganja, ma koliko bilo očito da je suradnja općenito korisnija. Po svemu sudeći, sklonost svađi naš je danak evoluciji, otplata za tisućljeća u kojima je naša vrsta agresijom istrijebila sva bića koja su nam na ikoji način mogla zaprijetiti i tako zavladala Zemljom. Koncept H-sobe svojevrdna je sinteza dvije prethodne znanstvene spoznaje - efekta ispovijedanja, koji se u praksi vjerojatno koristi otkad postoji govor, te jednog otkrića iz eksperimentalne psihologije ranog dvadesetog stoljeća, prema kojemu jako magnetsko polje usmjereno u određeni dio čeonog režnja može izbrisati zadnjih nekoliko minuta do pola sata sjećanja. Efekt ispovijedanja, koji je konačno definiran i kvantificiran tek početkom 21. stoljeća, spada u tzv. relaksacijske mehanizme svijesti i temelji se na asocijaciji otpuštanja endorfina s intenzivnom aktivacijom sinapsi (bolje rečeno, sinaptičkih mreža) koje pohranjuju neugodne osjete. Ukupan efekt je nekovrsna adaptacija na doživljene ili umišljene negativne osjete u tim sinapsama te slabljenje aktivacijskih ciklusa za iste. Jednostavnije rečeno, problemi ispovijedanjem gube na važnosti u umu ispovjedanika, čime mu se omogućava bilo da dalje živi mirnije, bilo da se lakše može koncentrirati i riješiti ih (što vrijedi samo ako su problemi rješivi), što opet vodi do boljeg psihičkog stanja. Utjecaj jakih magnetskih polja na mozak pak i dalje nije potpuno razjašnjen, ali empirijska su saznanja dovoljna za danas već vrlo široku primjenu. Prema trenutno najšire prihvaćenom modelu, magnetsko polje olakšava kretanje ionâ u određenim smjerovima, čime se, zbog toga što su sinapse u mozgu nasumično orijentirane u prostoru, stvara nered u mozgovnim signalima te tako efektivno briše memorija. Pokusi s duljim i kraćim izlaganjima pokazali su da je efekt brisanja proporcionalan i jačini magnetskog polja i duljini izlaganja, što je u skladu s pretpostavkom o olakšanim relaksacijama. Eksperimenti s neuroreceptorskim sustavima na umjetnim membranama također potvrđuju da magnetsko polje olakšava otpuštanje kalcijevih iona samo u određenim smjerovima, dok kvantnomehanički izračuni predviđaju neke dodatne detalje koji zasad još nisu potvrđeni. Glavni problem modela je što bi prema njemu magnetsko polje trebalo stvarati "šum", što bi značilo da će tako neka sjećanja postati pogrešna, a što nije nikad zabilježeno. Umjesto da pojedina sjećanja jednostavno slabe ili se iskrivljavaju, redovito se događa to da nakon određenog izlaganja jednostavno nepovratno nestanu (nepovratnost je potvrđena eksperimentima s ponovnim učenjem, u kojima se pokazalo da je drugi put trebala ista količina vremena kako bi se zapamtio isti podatak). Prvi spomen ispovijedanja uparenog s brisanjem sjećanja na isto, kao elegantnog načina da se iskoristi efekt ispovijedi, a zaobiđu problemi koje donosi činjenica da je netko nekomu pripovijedao o mračnijim zakucima svoje svijesti, nalazi se u radu J. Agamiča iz 2016. Ubrzo nakon tog pionirskog rada zaredali su se eksperimenti u kojima se opisani efekt dodatno potvrdio, tako da se već sredinom dvadesetih metoda našla na tržištu. Prvotno Agamičevo ime, konfesiodelecijska relaksacija, ubrzo je zaboravljeno, kao i on sâm, a po medijima se uglavnom spominjala "prostorija u kojoj možete biti iskreni, a da ne riskirate da će to netko kasnije izlanuti", što se ubrzo svelo na iskrenu sobu ilitiga H-sobu. Uporedo s popularizacijom metode i prvim uspjesima (glavni korisnici bili su, naravno, ljudi s temeljito zatrovanim međusobnim odnosima, što će reći bračni parovi i kolege s posla) krenula je i negativna kampanja. Najprije su se pobunili katolički svećenici, tvrdeći da je takova vrsta iskrenosti grešna i da potiče na nemoral. Za svađu spremni ateisti brzo su im odvratili da metoda radi isto što i oni sami, s tim da svećenici nemaju kvalifikacije za psihološku pomoć te da bi ispovijed trebala biti zabranjena skupa s ostalim terapijama koje izvode za to neškolovani ljudi. Katoličkim svećenicima brzo su se pridružili svećenici ostalih monoteizama, uglavnom s istim argumentima, tako da se H-soba u pravilu, gdje god bi se pojavila, dočekivala uz prosvjede religijskih fundamentalista. Tek što se stišala buka sa svećenstvom, a već je započela kampanja new-agera, čime je ta mlada religija prvi put otvoreno stala uz monoteizme, kojih se dotad u pravilu otvoreno gnušala. New-agerska kampanja bila je uglavnom usmjerena protiv toga što se nekakvim strojem zadire u um čovjeka, tako da su, pored već uobičajenih napada na kemijske tvornice, sad zaredali i napadi na psihijatrijske ustanove, što je u par navrata, zbog masovnog bijega pacijenata, blokiralo i po nekoliko gradskih četvrti. Upsrkos protivljenju i napadima, H-soba je brzo postala općeprihvaćenim sredstvom u psihijatriji, budući da se još u početnim pokusima pokazalo da je njeno djelovanje učinkovitije od klasične psihoterapije (zbog toga što bliska osoba, čak i kod lošeg međusobnog odnosa, bolje djeluje od nepoznate). Posljedično, broj ljudi koji su zahvaljujući toj metodi popravili svoje psihičko stanje uporno je rastao, utišavajući tako većinu protivnika, a ostale nažalost čineći još agresivnijima. Srećom, zbog kvalitetnih mjera osiguranja u psihijatrijskim ustanovama i reformi u obrazovnom sustavu, u ovom desetljeću u našoj je državi zabilježeno tek deset napada od kojih je samo jedan imao kobne posljedice, a i to tek po napadača, zbog neispravno montiranog upaljača. Sve u svemu, može se očekivati da će H-soba još dugo koristiti čovječanstvu, dočim će iracionalnošću pogonjeni protivnici postupno odumrijeti, baš kao i svaki dosadašnji otpor napretku (poput svojedobne kampanje protiv iseljavanja na Mars ili još komičnije panike oko genske manipulacije na živim bićima, koji su desetljećima usporavali ili čak posve sprečavali krupne korake naprijed). Kako bi se nesretnicima koji su se našli na kraju teksta, a glava punih upitnika u snošaju s uskličnicima, ponešto olakšala probava, dat ću nekoliko općih opaski o tomu što je ovaj tekst i zašto sam ga napisao. Kao što i najneukiji među nama, zahvaljujući spomenu godine iz budućnosti, mogu zamijetiti, tekst ne govori o stvarnosti, premda mjestimično na nju podsjeća. Efekt ispovijedanja sam izmislio, skupa s onime o magentskom polju, tako da vam nošenje magneta na čelu neće pomoći da nešto zaboravite. Ako baš želite nešto zaboraviti, morate se nečim mlatnuti po glavi, i to malo jače. Svrha tih dvaju "otkrića" je samo to da tekst djeluje suvislije,što će reći sličnije popularnoznanstvenim člancima, negoli onim novinskima (pišem i takve izmišljaje, ali ovi su mi miliji). Ideja o iskrenoj sobi pak jest ono što mi je prvo palo na pamet. I to u stilu "što bi bilo kad bi bilo" tj. kako bi to izgledalo kad bi postojao način da nekomu kažete ono što mislite i da to ne uzrokuje baš nikakve posljedice. S nešto malo podataka koje sam skupio u školi lako sam smislio nekakvu prozirnu pozadinu tomu, taman da priča ne bude baš očito ni na nebu ni na zemlji. Međutim, pisanje nije bilo potaknuto time što mi je na pamet pala još jedna čudna ideja (one stalno rominjaju, tu mi nema pomoći). Nju sam mogao zabilježiti na neki komad papira i ostaviti da skuplja prašinu. Ono što me zanima je kako pojava neke ideje utječe na društvo, odnosno kako se društvo nosi s promjenama. Hoće li ljudi nešto jednostavno prihvatiti, ili će pak generacijama pružati otpor, ovisi sigurno o tomu kako se novina slaže s trenutnim tabuima i općeprihvaćenim ponašanjem. Drugim riječima, prolazi ono što daje makar i privid običnog, dočim neobične stvari mogu biti prihvaćene kao kurioziteti, ali i izazvati masovni otpor ili mržnju. Aspekt koji je tu vjerojatno ključan je utjecaj na redoviti život. Što je on veći, teže će novina biti prihvaćena. Ljudi jako vole da sve ostane isto. Ideja o tomu da se narav društva ispituje takvim (misaonim) pokusima, naravno, nije moja, a neukost mi ne dozvoljava da kažem išta o tomu je li igdje usustavljena i je li dobila kakvo ime. Tek znam da je dosta pisaca znanstvene fantastike radilo upravo to - opisivali su neka potencijalna dostignuća znanosti i tehnologije, a u pozadini opisivali ljude. Ja bih to nazvao perturbacijskom metodom proučavanja društva: unese se neka promjena, stvarna ili nestvarna, i onda prati moguće reakcije. Jedino čime mogu pravdati uvođenje čudnih promjena je to što su mi zabavnije. |
22.07.2012., nedjelja
U represivnim sustavima narodne poslovice postaju malčice monotone.
|
Tko rano rani, žalosna mu majka. Tko umije, žalosna mu majka. Tko prvi, žalosna mu majka. Čija nana crnu vunu prede, žalosna mu majka. - Ova je dosta očekivanog ishoda. Znam. Tko prizna, žalosna mu majka. Tko se zadnji smije, žalosna mu majka. Tko tebe kamenom, žalosna mu majka. Vuk dlaku mijenja, žalosna mu majka. Svatko je kovač svoje žalosne majke. - Okaj, dosta. |
16.07.2012., ponedjeljak
Napisao sam opet neku grozotu za koju mislim da je jako pametna, ali ostavit ću to da malo odleži. Možda se otpameti.
|
Motivom neizrečenim nađoh se čitati što sam pisao prije tri godine. I nađoh, začuđen, da su mi ti tekstovi zanimljivi. I da je autor imao zanimljivih ideja te ih znao pretvoriti u probavljive rečenice. A onda se sjetih da sam nekoć davno (možda baš prije tri godine) zaključio da sam par godina prije toga pisao zanimljivih tekstova. Dovoljno za indukciju. Distanca mora biti velika da bi mi vlastito društvo bilo zanimljivo. Jučerašnje ja nije podnošljivo. Sadašnje ja ne znam izbjeći. Zaborav omogućava da stare ideje opet budu zanimljive. Nisam tražio, ali nije mi krivo što sam našao. |
12.07.2012., četvrtak
Moje namjere nisu jasne.
|
Ne znam što ću naći. Zato i tražim. Ne znam što tražim. Zato ću i naći. (Nakon onoga dolje, moram malo umanjiti količinu riječî.) (Nadam se da vam hrpa raspojasane ženske ljudske nedavno još mladunčadi nije pomutila razum ni u kojem od smjerova koji su mi pali na pamet.) |
