...in patria sua
27.06.2012., srijeda
Dobre prilike vrebaju na nedužne prolaznike.
|
"Dajte mi imena i napisat ću vam romane o njima!" nepoznati pisac zidu lijevo od sebe, gledajući u onaj ispred, malo prije nego što nije napisao knjigu koja bi ga učinila nenepoznatim, a sve zato što likovima nije mogao naći imena Hortenzije se, kao i svaki dan nakon posla (radio je u tvornici namještaja za lutke), pješice vraćao kući. Prolazeći kroz Graškogradsku ulicu, primijetio je da u izlogu trgovine plahtama i zavjesama nešto preuređuju te da gospođa s pekinezerom sad nosi u džepu plastičnu vrećicu. Parsto metara dalje, u Ulici Gaja Julija Cezara, kraj jednog od onih faloidnih stupića na rubu nogostupa, ležao je jedan zlatnik. Iako mu je pad s oko dva i pol metra prepolovio cijenu, još uvijek bi ona bila za dva-tri reda veličine iznad cijene materijala od kojeg je bio napravljen. Način na koji je zlatnik tamo dospio vrijedan je spomena, budući da je put trajao nešto preko dva tisućljeća. Sve, naravno, počinje u jednom rudniku u istočnoj Anadoliji (zanemari li se ono od početka Svemira pa do rudarenja), ali dio od rudnika do kovačnice nije osobito uzbudljiv (ono u prethodnoj zagradi jest, ali zbilja ne spada ovamo). Numizmatička zanimljivost počinje u času kad kovač u času duhovne neprisutnosti (nekakva bezvezna jučerašnja svađa sa ženom) dvaput mlatne isti novčić, tako da je car sad imao dva nosa, četiri oka i još poneku dvostrukost. Sasvim slučajno, nadglednik, koji je tu bio zaposlen jer mu otac, nakon havarije na carskom dvoru, nije mogao naći ništa drugo, a koji je slobodno vrijeme tratio na neki suludi istočnjački kult koji je naučavao da slika znači besmrtnost, uočio je da je novčić bio dvaput udaren pa je odmah krenuo koriti kovača za nesavjestan posao. No, nakon niti pola minute njegova je pažnja s kovača prešla na novčić na kojemu je sad bilo jedno zaista neobično biće. Marije, kako se nadglednik zvao, prepoznao je u tom liku jedno od božanstava prethodnog kulta kojem je pripadao i umah se preobratio. Izrekavši još jednu nesuvislu prijetnju kovaču i pokupivši krivokovanicu, krenuo je u težak zadatak dočekivanja kraja svojeg radnog dana, unaprijed već razmišljajući o tomu što će mu prijatelji reći o toj čudesnoj objavi. Iz razloga koji će se pojaviti kasnije, Marije nije imao nikakvih problema na poslu zbog te krađe. Kult Četverookog, kako su ga Latinci posprdno zvali, bio je u to vrijeme na zalazu, ali još se držao u nekim apulskim gradovima. Iako po svojoj naravi besmislena, pojava njegovog lika na zlatniku zapravo bi bila dovoljna da Marija iz razmjerno dosadne osobe pretvori u proroka sposobnog očarati tisuće, a kultu vrati snagu kakvu je imao prije niti pet godina, kad se čak govorilo o gradnji hrama u Rimu. Naime, Marije je bio vrlo bistar lik, ali još više lijen, i ništa osim ludila i životne opasnosti nije ga moglo natjerati na ikakvu veću akciju. Nalazak Četverookog na zlatniku doveo mu je oboje, premda ne odjednom. Ludilo je nastupilo trenutno i držat će ga ostatak života. Iako su svi znali da bogovi postoje i povremeno rade nešto sa smrtnicima, tek su rijetki ljudi zbilja doživjeli da im se neki bog ukaže osobno ili preko nekakvog predmeta. Odlazak u proročište se, naravno, tu ne može računati, budući da se tamo bogove nagovara na posjetu, i to još preko posrednika. Zbog toga je Marije bio van sebe. Iako je već imao nekoliko intenzivnih religijskih iskustava, ovo mu je bilo prvi put da mu se neko božanstvo ukaže osobno. Zbog toga je kući krenuo prečicom, što će reći da se provlačio kroz ulice koje su bile na lošem glasu, a jedan dio puta je čak išao kroz nekakav šumarak. Kući se nije vratio, osim ako se ne računa to što su ga kasnije donijeli prerezana vrata i s još par uboda. Ubojica, sitni kriminalac iz Galije, koji se odazivao na ime Iskus (došavši u neku krčmu, tražio je vode, što zvuči otprilike kao wiske, a njegovi tad još budući prijatelji/sukriminalci zaključili su da im se predstavio) i još uvijek nije znao da nije u Rimu, zapravo ga nije htio ubiti, nego samo opljačkati, ali Marije je bio u stanju dovoljno pobuđenom da pokuša barem namlatiti razbojnika, tako da je pobjedu na kraju odnio onaj vještiji s nožem. Pretraživši što ima na tijelu, Iskus nalazi nešto sitnog novca i onaj zlatnik. Kako je već bio mrak, zlato prepoznaje po težini, a božansku figuru, bilo carevu, ili Četverookog, ne bi prepoznao ni usred bijela dana. Što zbog toga što mu je to bilo prvo pravo ubojstvo (tučnjave se ne računaju), što jer je polako počeo shvaćati da je ubio nekog patricija, Iskus odlučuje otići što dalje. Zaključivši da brod nije mudar izbor, kao ni skrivanje u šumi, te da je zlatnik previše očit dokaz da je baš on ubojica, odlazi do nekog mladog hrasta, urezuje u njemu rupu dovoljnu da se u nju utisne zlatnik, obilježava drvo nečim što ga je podsjećalo na pismena i hitro odlazi na zapad, vjerujući da će tako doći do Jadranskog mora za koje je čuo da vodi do divljih krajeva u kojima se može neopaženo živjeti. Kako je Marije bio jedinac, a otac zapravo prilično moćan, potjera je krenula već ujutro, niti pola sata nakon što su neka djeca otkrila truplo. Ljudima na konjima trebala su oko četiri sata da uoče sivu figuru kako se provlači kroz grmlje uz cestu koja je vodila prema Rimu. Time završava neizvjestan dio Iskusovog životnog puta, a zlatniku počinje višestoljetna era mirovanja. Negdje krajem petog stoljeća, u jeku priprema za još jednu opsadu Rima, hrast sa zlatnikom biva srušen za drvu građu za Wulpilinu (taj nema nikakve veze s onim pismenim likom) vojsku. Kako je zlatnik tad bio duboko u drvu, nitko zapravo nema pojma da će u srži ovna za rušenje gradskih vrata biti jedan zlatnik otkovan u doba kad je civilizacija koja ga je stvorila bila u procvatu. Samu bitku nema smisla prepričavati, jer je važno tek da je ovan, posve neovisno o zlatniku, dobro izvršio svoj zadatak i da će biti od koristi u još nekoliko opsada, dok ga na kraju neće prelomiti neka oveća kamena gromada. Kasnija sudbina tog ovna, kao i svega što se više nije dalo koristiti, vodila bi u vatru da ga jedan od vojnika, koji je u bezratno vrijeme bio tesar, nije odlučio iskoristiti za popravak kuće koju je oteo nekoj familiji. Tu je zlatnik proveo oko tisućljeća, sve do jednog požara krajem šesnaestog stoljeća koji je uništio dobar dio kuće u kojoj je bio, skupa s još par susjednih. Kako je tadašnji stanar opet bio tesar, nagorjele grede koje više nisu bile upotrebljive nije bacio, nego ih ispilio na manje komade, očistio od ugljena i krenuo od njih izrađivati pokućstvo. Tisućljetna hrastovina uzela mu je par godina, ali zato je od nje imao sasvim pristojnu zaradu. U nekom času držao je u ruci i onaj komad u kojem se skrivao zlatnik, čak je i primijetio da na jednom kraju drvo odzvanja nekako drugačije, ali nije išao vidjeti što ima unutra, nego je radije taj dio ostavio za dasku, tako da mu ne propadne zbog šupljine ili nepravilnosti. Stolica koja je sadržavala tu dasku proboravila je oko trideset godina u Rimu, da bi ju potom kupio neki trgovac iz Milana, nakon čije smrti je stolica par desetljeća bila na tavanu (ukućani su ga se toliko bojali da su sve njegove stvari stavili na tavan, kamo onda nisu išli godinama). Kad je tavan konačno došao na red za čiščenje, nitko od ljudi koji su stolicu odvukli gore više nije bio među živima, tako da njezin povratak u pokućstvo nije uzrokovao strah. Iduće stoljeće i pol stolica mirno provodi svoje dane u Milanu, na istoj adresi, sve dok ju gazdarica ne odluči baciti, skupa s još dosta starudija (barem po njezinom mišljenju). Umjesto na ulici, stolica završava kod nekog antikvara jer je netko primijetio da bi se možda dala i unovčiti. No, od unovčavanja na kraju ne bude ništa jer onaj tesar iz šesnaestog stoljeća nije pazio na izgled koliko na izdržljivost, a sama starost, čak kad bi ju lako bilo procijeniti, nije bila od tolike važnosti kao umjetnička vrijednost. Posljedično, stolicu nekoliko godina kasnije kupuje neki trgovac iz Trsta, koji je tražio upravo prastaru stolicu koja ga neće previše koštati. Na novoj adresi stolica ostaje sve do kraja drugog svjetskog rata, kad ju neki partizan odnosi u Zagreb (je li ju kupio na buvljaku, ili pak odnio iz ruševne kuće, ostavljam na volju vašim političkim nastranostima). Svjestan da ima zbilja neobičan komad namještaja, novi vlasnik izbjegava o tomu govoriti bilo komu osim odabranima, a pristup svom nalazu daje tek rijetkima, vješto izbjegavajući nadređene za koje zna da također skupljaju starine. Posljedica njegove tajnovitosti u punom se sjaju pokazuje u godinama nakon njegove smrti. Nasljednici mu ni najmanje ne mare za komad namještaja od par stoljeća, tako da stolica u par godina propadne više nego u par stoljeća. Zlatnik svo to vrijeme miruje oko pola centimetra ispod površine naslona, ostavljajući sve oko sebe blaženo nesvjesnima svog postojanja. No, zbog trošenja stalnim močenjem, onih pola centimetra polako postaje sve bliže ničemu. Dolazak devedesetih zaustavlja propadanje stolice, budući da obitelj, poradi stalnog nacionalističkog pritiska, hitro seli u Beograd, a novi stanari dobar dio namještaja, skupa s tom stolicom, bacaju u neku ostavu, prašnjavu, ali zato suhu i hladnu prostoriju. Veliko čišćenje nastupa oko dva desetljeća kasnije, kad neka nova gazdarica odluči baciti starudiju na ulicu. Na možebitnu starost sad već prilično pohabane (prestanak uništavanja ne znači i oporavak) stolice više se nitko ne obazire, tako da ona jednostavno završi vani. Zbog velikog štrajka ljudi iz komunalca stolica ostaje nekoliko tjedana izložena atmosferilijama (jedno od kišovitijih proljeća), dovoljno da zlatnik nakon skoro dva tisućljeća ponovno ugleda sunce. Prvo biće koje je uočilo nešto svjetlucavo u naslonu stolice nije bilo čovjek, nego vrana. Nakon desetak minuta kljuckanja i grebanja uspjela je iščeprkati zlatnik iz njegovog tisućljetnog skrovišta te ga je ponijela prema svom skrovištu, u kojemu je već bila šačica kovanica, nešto stakla i jedan ključ kojeg je vlasnik danima uzalud tražio po džepu iz kojeg mu je ispao. Zbog prilične težine zlatnika, vrana je letjela dosta nisko i dosta nespretno, a onda joj se još zlatnik omaknuo taman pred nekim autobusom, što je rezultiralo sudarom bez posljedica po većega, izuzme li se to što je vozač doživio blaži srčani udar, a autobusu bila blago oštećena prednja lijeva guma. Vrani je pak bilo slomljeno jedno krilo, što ne bi bio problem da odmah potom nije završila pod kotačem. Zlatnik se otkotrljao do onog faloidnog stupića i tamo ostao ležati. Hortenzije je čuo zvuke kočenja autobusa, a donekle i zvuk udaranja ptice o vjetrobransko staklo, ali bio je predaleko da vidi što se točno zbilo, tako da je mirno nastavio dalje. Prvo je mislio da je možda netko udario pješaka, ali udarac je bio preslab, kao i zvuk kočenja. Očito neka životinja, osim ako kakvi huligani nisu nešto nekomu bacili na vozilo, zaključio je. Oko deset metara pred zlatnikom u oko mu je upao odbljesak sunca od novčića, tako da je krenuo prema izvoru svjetla. No, onda je s druge strane ulice uočio mrtvu vranu i shvatio što se dogodilo. Dok je u sebi tugovao za pticom, niotkud se stvorio njegov poznanik Hajmović i pitao ga za nekakve novine koje su nedavno počele izlaziti. Nakon par minuta razgovora, Hortenzije se zaputio kući, potpuno zaboravivši na to da mu je nešto zabljesnulo pred očima. Prestalo mi je biti zanimljivo čim sam zašao u dvadeseto stoljeće. Idem sad skupljati lanjski krumpir po podrumu. Osim toga, ono što je ispalo nema veze s onim što sam si zamislio. Trebalo ih je biti više i trebale su biti jako male i nalikovati na pogrešno poučne pričice. Ovako nekako: Toporko je dugo razmišljao koje brojeve da zaokruži na lotolistiću. Na kraju se odlučio za kombinaciju koju je uvijek koristio, s tim da je umjesto 18 zaokružio 37, a umjesto 2 stavio 26. Da je ostavio sve po starom, imao bi sedmicu. Srećom, mali dobitak nije mu bitno poremetio životne navade, a dobio je i priliku da priča o tomu kako je umalo dobio velike novce na lotu. Dok je izlazio iz tramvaja, Svatopluk je ugledao ženu svog života kako ulazi u taj isti tramvaj. Umjesto da se okrene i pokuša početi bilo kakvu konjverzaciju, on je nastavio kud je i krenuo, ne okrenuvši se. Ona je pak uočila njega i zaključila da bi ovaj put mogla nepoznatom tramvajskom uletiocu dati i dvije rečenice. On se pak po zatvaranju vrata sjetio da je mislio izaći na sljedećoj stanici. Dok je išao u tom smjeru, razmišljao je hoće li ona možda izaći iz tramvaja. Nije. Posljedično, proživio je miran život i nije se previše nervirao. Hortenzije je jednom prošao kraj rimskog zlatnika s kovačkom greškom, zaboravivši ga pokupiti nakon što ga je omeo neki poznanik. Ljudi koji su ga kasnije našli zaradili su na njemu oko dvije stotine tisuća kuna koje su na kraju dijelili na sudu, izgubivši tako oko trećine. Hortenzije je bio sasvim zadovoljan onime što je imao. Dok je trčao kroz neku prigradsku šumu, Volomir je čuo zvuke nekakve zabave, jamačno svadbe, ako je bilo suditi po pucnjavi. U nekom času oštro ga je zapeklo lijevo rame pa se zaputio kući, a onda doktoru. Doktor mu je rekao da bi to bilo dobro izvaditi, ali da je metak zašao u tkivo gdje ne smeta i odakle ga nije skroz trivijalno izvaditi. Primijetio je i da je to prilično ogromno zrno, kao i da je neobično neprozirno za rentgen. Usprks laganoj znatiželji, Volomir nije htio ići na operaciju zbog straha da se neće više probuditi. Volomir nikad nije doznao da je u sebi nosio meteor s najvećim postotkom iridija koji bi dotad bio zabilježen. Umjesto toga je često zbijao šale na račun svoje otpornosti na metke. Malo muzike koja se ovdje uklapa koliko i sve ostalo. |
