...in patria sua
10.06.2012., nedjelja
Here and now, boys!
|
Ne znam više što sam točno tražio, ako sam uopće nešto tražio; to se sjećanje izgubilo još na samom početku potrage. Zaboravio sam čak i jesam li znao što sam tražio, tako da sam jednostavno nastavljao kopati, nesvjestan ičega osim zadnjih nekoliko predmeta koje sam držao u rukama. A kopao sam po nekakvim kutijama u koje sam godinama odlagao zbilja svašta. Od malih predmeta za koje sam pola minute predugo mislio da bi mogli biti korisni, preko mislî neprikladnih za spremanje u bilježnice, pa sve do ljudi na koje sam povremeno nalijetao dok bih prelazio cestu idući uzduž nje. Bakrene žice svinute u spirale, riječi koje jesam ili nisam trebao reći, jedna kolegica koja je odustala od faksa na prvoj godini, iako je bila u stanju završiti, sitne kutijice s još sitnijim predmetima, ponekad mrtvim kukcima, sličnost između nekih ljudi i životinja, šareni kamenčići, okusi davno zaboravljenih slatkiša, zvukovi prekratki da bi na nešto podsjetili, osim na to da na nešto podsjećaju, čudne kovanice, pikule izgrebanih površina, ispucale gumene loptice, fraktaloidni ustroj skoro pa svega, neke davne sunčane zrake, zuj tisuća muha u nekoj šumi, komadići lapora, lik iz razreda koji je uspio navući kondom na glavu, hladnoća jutra na prvi dan škole, miris piridina, teška kuglica od miša, poderane slikovnice, krhotine neke epruvete, miris magle, boja cigle na asfaltu, neuklopivost, Bowie kako nešto pjeva na televiziji, nepovezano s ikojim zvukom, strah od pada, knjiga s Andersenovim bajkama, jabuke koje su toliko slatke da ih stršljenovi pojedu prije no što dozore, ... Na dnu jedne kutije pronašao sam sebe. Pogledah to čudno biće i bacih ga na hrpu s ostalim predmetima. Odbačen, zavukoh se među korice Andersenovih bajki. Tamo je lijepo i sigurno, samo moram paziti da ne ispadnem u stvarni svijet. Pojavilo mi se nekidan, samo što mi je novi Neverinov tekst malo preusmjerio fokus. |
