...in patria sua
31.01.2012., utorak
I tako, to bi bilo to.*
|
Sljedeće javljanje neće biti iz ove države. Stvarna selidba u virtualnom svijetu nema realno značenje. Tako da ovo dođe više kao konstantacija da sam dobio novi level ili počeo istraživati neku novu mapu. Pridružujem se ovećoj masi našijenaca što napustiše državu e kako bi si našli pošten posao. U mojem slučaju, izbor je bio između malo jače znanosti, nikakve ili loše znanosti i odužeg čekanja na suvislu znanost. Prioritet je bilo ono zadnje, ali bijah nagovoren na prvo tako da ću se umjesto kristalografijom par godina baviti dinamičkom kombinatorijalnom kemijom (lijep naziv za miješanje tvarî koje se na razne načine mogu spajati i gledanje toga što je ispalo). *Sjeća li se tko te rečenice iz Huga? |
21.01.2012., subota
Subotaža.
|
Postoji više različitih stanja u kojima se nalazim kad krenem tipkati po blogomjenu. Imam nekakvu ideju i onda o njoj pišem Imao sam nekakvu ideju, samo što je ishlapila tako da pišem o tomu kako mi je ideja ishlapila. Imam nikakvu ideju i onda o njoj pišem dok ne shvatim da je nikakva. Onda se posvađam s tom idejom pa ispadne ogroman post. Nemam nikakve ideje pa pišem o tomu kako nemam nikakve ideje. Nemam nikakve ideje, ali ne pišem o tomu kako nemam nikakve ideje, budući da sam se sjetio da sam o tomu već pisao, nego o tomu kako sam već pisao da nemam nikakve ideje. Nemam nikakve ideje, ali ne pišem niti o tomu da nemam nikakve ideje, niti o tomu da sam već pisao da nemam nikakve ideje jer sam se sjetio da sam već tako nešto pisao pa umjesto toga idem pisati kako sam već pisao da sam pisao da nemam nikakve ideje. Sad sam očito došao do toga da daljnji koraci u nemanju ideje počinju suviše nalikovati na rekurziju pa moram malo promijeniti taktiku. Mislim da ću se vratiti na početak. S tim da se ustvari ne vraćam. Povratak je općenito nemoguć. Uvijek bude nešto novo, često sve. O nametljivoj temi od povijesnog značaja radije ne bih. Povijesnost izbora koji to i nije, kao što to nije bio ni onaj nedavni, samo umnoženi, zasjenila bi ostatak teksta pa bi cijenjeni naletioc od silnoga mraka mogao misliti da sam pomračio umom i upolitičio se, a to ne bih htio da se dozna na tako trivijalan način. Tako da ću se sad malo prebaciti na rimovanje. To već dugo nisam. Kad pred monitorom sjedim i mislim si što da pišem, često shvatim: malo vrijedim, bit će bolje ako zbrišem. S druge strane, ipak shvaćam: bježat stvarno nemam kamo. Čega god da ja se laćam, to me u krug voza samo. Porazmisliv malo više sav se stresem i naježim. Uzaludna mi je trka, ja sam taj od koga bježim. Ne uspijevam dorimiti zadnju četvorku. Tješit ću se mišlju da sam našao dva jednostavna načina da pobjegnem od vlastite sjene. Jedan zapravo nije pošten, ali drugi me osobito veseli jer je tako jednostavan da je pravo čudo kako sam ga se uspio domisliti. |
08.01.2012., nedjelja
Treći put više nije fora ilitiga toliko o najavama.
|
- Zapravo, tek od trećeg puta postaje zanimljivo. Ovisi o tomu što se izvodi. - Mislim da nisi mislio izvoditi jednadžbu stanja idealnog plina ili drugu derivaciju puta po vremenu u sfernom koordinatnom sustavu. Mislim da je sad već upitno dokle bih s time došao. - Došao bi do strašnih dijelova samospoznaje, i to bez ikakvih aluzija na to da smo i sami dijelom Svemira. - Hoće reći da bi tako mogao otkriti da ne znaš nešto za što si mislio da znaš. Ja sve ovo pišem, naravno da znam što to ima značiti. - Mislim da se ovaj ustvari obraćao drugim ljudima. To je krajnje podlaštvo. Želi implicirati da ja nekoga držim nedovoljno bistrim da bez dodatnih tumačenja shvati što ovdje pišem. - Zašto o meni govorite kao o neprisutnoj osobi, dok sam ustvari ovdje koliko i vi? - Pazi ga sad. Prvo radi protiv nas, a onda očekuje da ga tretiramo kao sebi ravnog. Zanimljiv fenomen, mislim da je ustanovljen i u evolucijskoj psihologiji, premda moram priznati da to samo mislim, budući da ne znam ništa. - Trebalo bi ga nekako ušutkati. - Oštro protestiram protiv makar i najmanje primisli da mi se zabrani sloboda govora. To nije demokratski. Bojim se da demokracija u mojoj glavi ne bi vodila u dobrom smjeru. - Zar je loše seliti u najbližu ludnicu? Ovisi. Mogli bi me greškom strpati u takonekakozvanu cajkaru. Često mi se događa da u nekom razgovoru ili tako nečemu tema odleti daleko, a da nisam stigao reći što mi je bilo na pameti. To pak izaziva krajnje nepriličnu potrebu za kidanjem često sasvim suvislih mislenih niti, a sve u nesuvislom pokušaju da okupiram zajedničko vrijeme nekim čisto vlastitim idejama, i to uz bijedan unutarnji izgovor da je to bitno reći, ili čak i bez njega. Isto tako, nekad budem i posve van teme, pa i razgovora, a opet imam nešto na umu što mi se u tom trenu čini jako vrijednim izgovaranja. Prema pričanju drugih, prije dvadeset godina i šire to me nije nimalo sprečavalo u govorenju. Navodno nisam prezao čak ni od hvatanja ljudi za bradu e kako bih ih prisilio da slušaju što mi je u tom momentu bilo na nazovipameti. Naravno, u te objede i podvale odbijam vjerovati. Iza toga jedno vrijeme uglavnom nisam uopće govorio, a onda sam vjerojatno opet počeo, samo bez mehaničkih metoda skretanja pozornosti na sebe. Ono što mi je trenutno na pameti je to da sam napokon povezao sve prethodno i našao shodnim zaključiti da za govornika kadšto još i mogu proći, ali za sugovornika nikako. Nisam u stanju pratiti što drugi govore, u svijesti su mi uvijek vlastite ideje. Ako se ponekad i čini da slušam, to je samo jer sam krenuo misliti nešto slično kao i sugovornik, a možda tek pokušavam biti pristojan. - Ovo zadnje je tehnički neizvedivo, ili barem ne vodi do željenih posljedica. Ugrubo si naučio nekakve temelje međuljudskog ponašanja, ali past ćeš na bilo kakvom ozbiljnijem testu. Drugim riječima, ti ne znaš što znači biti pristojan, a niti si se u stanju ponašati kao ostali. Da se pojavi masovna histerija uslijed koje svi na glavi nose lonce, ti bi se pojavio s metlom u ruci i pitao gdje su kišobrani. Ali to nema smisla! - To ti i želim reći. Uhvatio bi promjenu, ali promašio sve ostalo. Zato se pokušavam tješiti mišlju što se logički nastavlja na prethodni komad teksta - gledanje stvari na način općenitiji nego što priliči i govorenje u takvim metaforama da ribe odmah kažu "Ajme, sad smo frigane!". To što povremeno primijetim neke krajnje čudne analogije ne bi me puno brinulo, što će reći da to ovdašnjim naletiocima i inim žrtvama (pojam "žrtva" ovdje je pomalo diskutabilan jer žrtvama obično nije ostavljena mogućnost izbora, dok se ja moram osloniti na naletiočne živce olitiga misleni mazohizam) bujica što mi tu i tamo krenu iz čeonog režnja i srodnih krajeva svemira otkrivam bez kukovnog dodatka. Među ti m, to što ja mislim da nešto vidim na drugačiji ili općenitiji način od ostalih ne znači i da je stvarno tako, ili barem da tomu nije tako na onaj način koji bi me veselio. Mozgovi općenito pokušavaju sve što dođe u njih nekako sortirati i uskladiti sa starijim podacima, zbog čega među ostalim ljudi i sanjaju. Algoritmi po kojima mozgovi te podatke sređuju nisu poznati (meni nisu, a dalje mi se ne da istraživati), ali dosta je očito da se moraju formirati nekakve lokalne dimenzije po kojima se misaoni impulsi uspoređuju. Isto tako, očito je da mozak sam sebe "nagrađuje" za taj rad. Ljudi se vesele kad nešto shvate, što je posljedica lučenja endorfina ili tako nečega. Na taj način se želja za znanjem može svesti na želju za tom unutarnjom drogom, a ljudi koji puno toga znaju ili shvaćaju mogu se pak prozvati svojevrsnim narkomanima. No, to sve ide pod uvjetom da mozak stvari sortira ispravno, pri čemu riječ "ispravno" zaslužuje ne poseban pasus (pasus vam je latinski izraz i znači isto što i kerum, samo što je drugačijeg roda), već cijelu biblioteku. - A dobit ću ipak samo pasus, i to nadrifilozofski, jel? Nego kakav, pa neću se sad ovdje baviti epistemiologijom. - Ako mi se to što budeš pisao ne bude sviđalo, opstruirat ću ti tekst. Mislim da sam već rekao svoje o pravima i slobodama bićâ unutar svoje glave. - I ja sam rekla svoje. Sad nećeš dobiti ništa. - Shvatit ću to kao objavu rata. Ne možeš napraviti znatno veću štetu nego što već jesi. - To ti misliš. Sad sam u napasti da zbilja ostvarim prijetnje, makar zapravo ne znam kako to točno izvesti. - To je moj posao. Ti samo tipkaj što ti naložim. Neću spasti na to da slušam izmišljene paraličnosti koje su k tomu riječi s darom govora. - To što si nisi u stanju umisliti nekog poštenog Hydea tvoj je problem. Uglavnom, procjenjivanje ispravnosti nečijeg promišljanja nije baš najsretniji zanat, osim ako se ne držimo onoga što "svi misle", što je više nego jednostavno i pali u stotinjak posto slučajeva. - Njušim samopokop iz zasjede. Tako da ću za ovu priliku praktičnom istinom držati ono što je uvriježeno među ljudima. Dakle, ljudi žive u kućama, zvijeri u jazbinama, a strahovi ispod postelje i u ormaru. Dva i dva su četiri, a jedan i dva ljubavni trokut. Iza večeri slijedi noć, iza proljeća ljeto, a iza dobre ideje lomača. I tako dalje. Ono što se s nekim mozgovima dogodi je da krenu povezivati nepovezivo i stvore posve vlastita pravila po kojima bi svijet trebao funkcionirati. Naravno, i to ima svoju mjeru i nikad stvari nisu toliko pogrešne da bi se moglo reći da je baš sve krivo. I najgore laži imaju ogroman udio istine, dok one savršene često nemaju ništa osim istine, samo mudro upotrebljene. Tako vrijedi i za shizofrene mozgove. To što je susjed ustvari vanzemaljski agent koji pokušava pogledom iščupati dušu i spremiti ju u aluminijsku staklenku ne znači da slatko nije fino ili da zeleno nije boja. Naravno, tu i tamo će i neke vrlo očite stvari otići ukrivo, ali kad bi se sve pošeremetilno, korisnik bi dosta brzo umro. - To se i događa. Ima ljudi koji su prešli na prehranu zrakom pa su sad hrana crvima. Dobro. Onda nazad nesamoubojitim malformacijama. Kad mi nešto padne na pamet, imam tri puta kojima mogu provjeriti kvalitetu te ideje: misaoni pokus, stvarni pokus i komunikacija. To bi trebalo biti dovoljno da sve ideje mogu manje ili više sigurno ugraditi u opću shemu ili pak baciti na stranu kao promašene. - Bi. Čak mi se čini da je to sve što možeš i trebaš učiniti. Čemu onda sve ono gore? Neke ideje ne znam prevesti u prave pokuse, misaoni završe eksplozijama, a kad pokušam prenijeti dalje, primijetim da sugovornik samo čeka da prestanem trabunjati. - Uvažio bih rezultate zadnje metode. To prolazi ako mislim prihvatiti to da nisam u stanju isplaziti van mislenih kolotečina čovječanstva. No, ne mogu biti siguran da je tomu stvarno tako. - Onda ćeš se morati prihvatiti prve dvije metode. Preuredi Svemir kako misliš da je bolje i gledaj hoće li se urušiti. Nije valjda da si sve ono gore pisao samo zato da bi na kraju mogao sam sebe hrabriti za to da nastaviš ono što bi ionako nastavio. Ustvari mi se samo prohtjelo pisati bezvezarije. - Kako bi bilo da za promjenu napišeš nešto smisleno? Kad u tekst uložim neki trud i lijepo zapakiram ideje, kasnije budem malo razočaran što ih nitko nije primijetio. Ovako sve to elegantno izbjegnem. - Znači, nije ti problem sat vremena kuckati bezveze po tipkovci, ali je istu količinu vremena uložiti u nešto što se bi isplatilo čitati, a to samo zato jer se bojiš kritike? Ne toliko kritike, koliko nedostatka kritike. Grozno je kad stojiš nasred trga i držiš ogroman plakat, a primijete te jedino golubovi. |
01.01.2012., nedjelja
Vidi prethodni naslov.
|
F. Umjesto ljudskog društva odabrah ono iz vlastite glave. - Evo ti sad! Mislim da ću još par tjedana biti sav nikakav, a onda ću se priviknuti na novi svijet i biti par godina isti, samo drugačiji. Ovo nije zima, nego jesen. Ovo nije 2011. nego 2012. Ovo nije čestitka. Ovo je: još jedna godina je iza vas, još jedna manja ispred vas. Uživajte u onom što imate. Dok imate. - Ono nije čestitka, nego čisto zlogučtvo. Ovo je rečenica koja nema osobite svrhe. - Ovo je još jedna takva. Ovo je bio još jedan bezvezan post. Više sreće kasnije ove godine. |
