...in patria sua
22.10.2010., petak
Izbacite uljeze i još toga, kako mi bude ulijetalo iz dugoročne memorije u onu koja mi je obično prazna.
|
Mmmmmmmmmmmmmmmmmmmmmmmmmmmmmmrnmmmmmmmmmmmmmmmmmmmmmmmmmmmmrn mmmmmmmmmmmmmmmmmmmmmmmmmmmmmmrnmmmmmmmmmmmmmmmmmmmmmmmmmmmmm mmmmmmmmmmmmmmmmmmmmmmmmmmmmmmmmmmmmmmmmmmmmmmmmmmmmmmmmmmmm rnmmmmmmmmmmmmmmmmmmmmmmmmmmmmmmmmmmmmmmrnmmmmmmmmmmmmmmmmmmmm mmmmmmmmmmrnmmmmmmmmmmmmmmmmmmmmmmmmmmmmmmmmmmmmmmmmmmmmmmmmm mmmmmmmmmmmmmmmmmmmmmmmmmmmrnmmmmmmmmmmmmmmmmmmmmmmmmmmmmmmmm mmmmmmmmmmmmmmm. Iduća ideja bio je par razgovora i onda još njih, ali problem je izmisliti temu. Općenitije, ja ne znam početi i završiti, a sasvim se lijepo snalazim u sredini. Drugim riječima, lako budem, ali teško bivam ili tako nekako, ako ne i obrnuto. Ilustracijom neka bude današnji dogođaj, ako ne i događaj. Upadam ja tako u avtobvs i odmah uočim bivšu šulkolegicu s kojom sam dvanaest godina dijelio razred. No, ova je bila okrenuta na drugu stranu (zadržala je frizuru i oblik glave, inače ju ne bih prepoznao) pa me možda i nije uočila. - Sigurno je, dok si išao prema avtobvsv, kretao si se upravo onud kamo je cijelo vrijeme gledala. Okaj, kako bilo, ja sam mudro šutio, a ova isto. Kako to nije bio prvi takav slučaj, brzo sam se bacio u razmatranje raznih mogućnosti. Ne bi li ova radije nekud nestala nego da mora sa mnom govoriti? Očekuje li možda da se ja prvi javim (dosta naivno očekivanje jer mi treba dobar razlog da progovorim, a puko poznanstvo to meni nije)? Ili se ne želi javiti jer se ja nisam javio već barem triput, a bilo je očito da sam ju uočio (dobro informirani će tu mogućnost lako odbaciti jer jednu kolegicu nisam u avtobvsv primijetio oko dvije godine, a neke ljude sigurno nikad jer ne znam da ih nisam primijetio)? Ne našavši novih mogućnosti, zaključih ipak da bi se bilo u redu javiti pa sam krenuo razmatrati mogućnosti. Oslovljavanje imenom mi se učinilo prenapasnim, a nekakvo tapkovanje još gorim. Na kraju sam iskonvergirao u "Kolegice T_______, jeste l' to vi?" i nakon još par minuta analiziranja te ideje izašao jerbo je avtobvs došao do moje stanice. - I tako nije bilo ništa. Sad možemo na razgovore, kad je već nešto natibkano. - Što mislite, može li od ničega biti nečega? - Prije bih rekao da će biti obrnuto. - Aber warum? - Nazvao bih to realizmom, premda će mnogi uporabiti pojam "cinizam". - A što ako vam kažem da tako nešto jest moguće? - Zaključit ću da me zajefrkavate ili imate ozbiljnih nesporazuma sa stvarnošću. - Jamačno ste svjesni da će obje mogućnosti polučiti daljnje moje rečenice. - Bojim se da me svijest o tomu ovaj put nije spriječila da opisane posljedice prouzročim. - Općenito govoreći, cijeli ovaj blog jest sastavljen uglavnom od ničega. - Poradi toga on i jest velikim ničim, nipošto nečim. Možete li se barem na trenutak uzdržati od toga da pljuckate po svojoj nadličnosti? - Ne, jer si po svim karakteristikama podličnost, dočim se u tebi ništa više ne može naći. - Kako mi uspijevamo tako lijepo općiti, ostaje misterijom većom od one s dva zrna graha i jednim graška. - Što mislite, može li se u šupljoj glavi poroditi kvalitetna misao? - Naravno, baš kao što je i moguće da nogometni antitalent lijevom nogom (govorim o dešnjaku), malo prije no što padne, gledajući iza sebe, a misleći uzalud o ravnoteži, opali u pred njim čudom se našavšu loptu koja se potom odbije od jedne stative, zatim od druge, zatim golmanu u potiljak pa u gol. - Ne želite valjda reći da je tako nešto nemoguće? - Naravno da ne. Samo je vrlo rijetko i ne može se pripisati svome autoru čak ni kad je misao ili čin očito njegovim djelom. Ideje se, baš kao i prilike općenito, ljudima ukazuju stalno, a njihove sposobnosti mogle bi se definirati i kao vjerojatnost da će od nailazeće idejeprilike biti nečeg suvislog. Idioti, niškoristi te imbecili opće vrste također polučuju ideje, ali od njih naprave nakaze ravne sebi. - To bi bila opet negacija. - Po svojoj prilici. Nisam mnijenja da će šuplje glave od ideja koje se u njima pojave napraviti išta dobro. Eventualno štogod zlo, ako ih pogoni kakva mržnja, ali tu su mogućnosti već prilično iscrpljene. - Ukratko, ne slažem se s vama. Biseri nastaju posvuda, a kvaliteta konačnog proizvoda promišljanja ovisi i o trudu. Nije nemoguće da se kakav maloumnik tjednima trudi i na kraju poluči suvislu rečenicu. - Istovremeno će netko s jačim procesorom sklopiti cijelu knjigu. - To je uspoređivanje ljudi, a ne ideja. - Ali zašto tražiti ideje po smetlištima, kad imate i sasvim dobrih rudnika? Opet o blogu, ali sad malko zakamufliranije. - Taman da uspiješ to shvatiti tako da će tvoja sreća što si shvatio uvredu poništiti frustraciju radi iste. Dalje sam namislio ne puno tipkati, ali opet izbaciti puno teksta. - Što mislite, može li od ničega biti nečega? - Naravno, baš kao što je i moguće da nogometni antitalent lijevom nogom (govorim o dešnjaku), malo prije no što padne, gledajući iza sebe, a misleći uzalud o ravnoteži, opali u pred njim čudom se našavšu loptu koja se potom odbije od jedne stative, zatim od druge, zatim golmanu u potiljak pa u gol. - Aber warum? - Naravno da ne. Samo je vrlo rijetko i ne može se pripisati svome autoru čak ni kad je misao ili čin očito njegovim djelom. Ideje se, baš kao i prilike općenito, ljudima ukazuju stalno, a njihove sposobnosti mogle bi se definirati i kao vjerojatnost da će od nailazeće idejeprilike biti nečeg suvislog. Idioti, niškoristi te imbecili opće vrste također polučuju ideje, ali od njih naprave nakaze ravne sebi. - A što ako vam kažem da tako nešto jest moguće? - Po svojoj prilici. Nisam mnijenja da će šuplje glave od ideja koje se u njima pojave napraviti išta dobro. Eventualno štogod zlo, ako ih pogoni kakva mržnja, ali tu su mogućnosti već prilično iscrpljene. - Jamačno ste svjesni da će obje mogućnosti polučiti daljnje moje rečenice. - Istovremeno će netko s jačim procesorom sklopiti cijelu knjigu. - Općenito govoreći, cijeli ovaj blog jest sastavljen uglavnom od ničega. - Ali zašto tražiti ideje po smetlištima, kad imate i sasvim dobrih rudnika? - Što mislite, može li se u šupljoj glavi poroditi kvalitetna misao? - Prije bih rekao da će biti obrnuto. - Ne želite valjda reći da je tako nešto nemoguće? - Nazvao bih to realizmom, premda će mnogi uporabiti pojam "cinizam" - To bi bila opet negacija. - Zaključit ću da me zajefrkavate ili imate ozbiljnih nesporazuma sa stvarnošću. - Ukratko, ne slažem se s vama. Biseri nastaju posvuda, a kvaliteta konačnog proizvoda promišljanja ovisi i o trudu. Nije nemoguće da se kakav maloumnik tjednima trudi i na kraju poluči suvislu rečenicu. - Bojim se da me svijest o tomu ovaj put nije spriječila da opisane posljedice prouzročim. - To je uspoređivanje ljudi, a ne ideja. - Poradi toga on i jest velikim ničim, nipošto nečim. - Što mislite, može li od ničega biti nečega? - Naravno, baš kao što je i moguće da nogometni antitalent lijevom nogom (govorim o dešnjaku), malo prije no što padne, gledajući iza sebe, a misleći uzalud o ravnoteži, opali u pred njim čudom se našavšu loptu koja se potom odbije od jedne stative, zatim od druge, zatim golmanu u potiljak pa u gol. - Aber warum? - Naravno da ne. Samo je vrlo rijetko i ne može se pripisati svome autoru čak ni kad je misao ili čin očito njegovim djelom. Ideje se, baš kao i prilike općenito, ljudima ukazuju stalno, a njihove sposobnosti mogle bi se definirati i kao vjerojatnost da će od nailazeće idejeprilike biti nečeg suvislog. Idioti, niškoristi te imbecili opće vrste također polučuju ideje, ali od njih naprave nakaze ravne sebi. - Moram priznati da sam dojma da vaše govorenje s mojim nema puno veze. - Tomu je tako jer se autor zajefrkava s konstrukcijom teksta. - Bezobraznik jedan. Kako da ga opanjdrčimo radi toga? - Već se je sam opanjdrčio. Nakon ovog teksta više neće biti govora o tomu je li zdrav ili ne, već samo o raznim poglavljima DSM IV. - Naivno pretpostavljate da ovo čitaju i neki ljudi koji ga znadu u stvarnom svijetu. - Čitaju, čitaju, samo ih je sram priznati. S razlogom, s razlogom. |
