...in patria sua
14.03.2010., nedjelja
Kako uhvatiti žensku dok kopa nos?
 Prvo dvije tvrdnje koje ne kanim preispitivati, pogotovo ne drugu: 1. Ljudi kopaju nos. 2. Žene su ljudi. Namislio sam složiti set uputa u kojima bi se namjeritom promatraču omogućilo da elegantno i bez trajnih posljedica posvjedoči čišćenju nosne šupljine koje bi izvodila osoba s parnim brojem visuljaka. No, od toga ništa. Jedna pripadnica yanga mi je u međuvremenu dala do znanja da to nije pretjerano spektakularan prizor, a ni rijedak. S druge strane, ne mogu reći da sam to vidio. S treće strane, ni one prve baš nisam vidio, samo čuo glase. Padaju mi na pamet još dvije stvari vezane za kopanje nosa. Jedna je da ženske dugih noktiju moraju biti naročito oprezne, a druga da možda na zahod idu grupno eda bi si međusobno kopale noseve. Time bih završio današnji endoplazmatski redikulum. Nisam provjeravao, ali lako je moguće da sam postigao osobni rekord u odbloženju. Razlozi su navedeni već negdje prije i ne vidim potrebe da ih ponavljam, kad već sve ostalo manje-više ponavljam. Tek mi se čini da su se namjerili utaboriti i raditi svoje rabote uprkos htijenju ostatka glave da i dalje trati vrijeme mlateći osušene listove i stabljike trava. Da im ne bih ostao dužan, krenuh se baviti kojekakvim radnjama koje izvršioca stavljaju u situaciju da mu netko dadne neke novace. Tako sam jedno vrijeme radio kao konj. U cirkusu. Ponestalo im pravih pa su tražili glumce. Po mogućnosti šutljive i rzljive. I skroz malo pfrrrrfljive. A takvim se nije naročito teško praviti. Pa je išlo dok nisu nabavili par kobila. Koje su odmah počele napastvovati pa sam ih tužio za maltretiranje na poslu i dobio izvanredni otkaz. Mislim, zbilja izvanredan. Sročen po svim gramatičkim pravilima, lijepo obrazložen i k tomu napisan krasopisom. I tako sam otišao u opekare. Budući da je tržište bilo zasićeno svim modelima koje prosječan um može zamisliti, a neprosječan se ne računa, morao sam smisliti nešto novo. Pa sam počeo peći blazirane opeke. To nije bilo naročito teško jer njima je ionako bilo svejedno je li logaritam temperature u lordovima oko dva ili tri. Iza toga ih je trebalo i prodati, a njih opet nije bilo briga. To me potaknulo da se počnem baviti i nečim tako neprofitabilnim kao što je znanost, kokretno psihologija i to dotad neviđena i nečuvena, a ne nečuvana grana koju sam nazvao psipsihologija iako je trebalo biti ciglopsihologija budući da sam proučavao ponašanje opeka u različitim životnim, a pogotovo beživotnim situacijama. Napravio sam mnogo pokusa i prvi u povijesti otkrio i završio jednu granu znanosti. Prema mojim pokusima, sve su opeke blazirane i to je sve što se o njihovoj psihi može zaključiti. Naravno, spreman sam poklopiti se ušima (imam za to jedan par pokupljen od nekog slona) pokaže li netko da nekoj opeki ili opeci nešto nije svejedno. Nakon kompletiranja cijele grane znanosti čekao sam strpljivo par godina uz jedan kiosk, a onda odlučio da će mi Nobelova doći kao iznenađenje. Ionako to ljudi dobiju tek kad ostare, osim ako ju ne dobiju mladi. U stvarnom svijetu, mislim da sam našao neke vlastite osobine koje su mi prije bile manje uočljive iako je moguće da su se tek nedavno razvile. Kad malo razmislim, a to jer sam preglup da razmislim puno, osobina je ugrubo jedna i već stara, samo što se pomalo mijenja. Pokušavam svemu naći nesavršenost. Pogotovo ako je veliko ili ima namjere. Kad upadnem u bazen pun vremena bez lanaca, uz čudne pseudopriče ću slagati i vlastiti pseudofilozofski sustav. - Počeo si zijevati. Želiš li se priključiti skupu osoba koje si pripovijedanjem uspio uspavati? Svi su oni sami zaspali. - Dok si ti govorio. Negdje debelo iza ponoći. - Dok si ti govorio. Da sam šutio, isto bi zaspali. - Samo puno kasnije, jer je tišina zabavnija od tebe. Tišina jest zabavna. - Tebi. Pa to nikad nije tišina. Ona je tehnički neizvediva, osim ako ne bi netko raskomadao dio mozga zadužen za doživljaj sluha. - Sad se i meni počelo spavati. Još da ti se počne ne prigovarati. - Za to bismo morali biti u dosta gadnom stanju. Upravo sam smislio nešto što bi medikritetu palo na pamet još prije par godina. - Da čujem. - Što bi čuo? - Tko si sad ti? - Tvoja paraličnost. - Izvinut ćeš na grubosti, ali ovo je zaista glup pokušaj provociranja. Sva lica koja produciraš u istoj su mjeri ti. Nema gradacije. Pokušavaš negirati konstrukciju koja je sasvim zamisliva. - Ako zanemariš par bitnih detalja kojih si trenutno sasvim dostatno svjestan. - Deder ti reci te detalje. - Znaš ih ti dobro. Upravo si počeo razgovarati sam sa sobom. - Sve je to razgovor tebe s tebima. Nemoj si umišljati varijacije. I ovako je krajnje upitno bi li ti uopće smio šetati po divljini to jest među ljudima. Nije da se osjećam nešto potrebito uludničenja. - Nitko se ne osjeća. Slično tome nitko ne misli da je glup. Čak i tvoja kuknjava nije ništa više od kamuflirane samohvale, ali to si već priznao pretjerivanjem. Pitam se pitam, je li ovo efektan završetak? - Ovo je efekt nije. |
