...in patria sua
03.10.2008., petak
Moram paziti kakva si pitanja postavljam.
|
Najveća opasnost od apstiniranja je da otkrijete da vam ono od čega apstinirate zapravo uopće ne treba. - A sad si to hodi nekud zapisati. Poslije. Prvo da raščistim svrhu postojanja mnogih mene ovdje. O evoluciji istih reći ću da su se razvili apstrakcijom. A čemu služe? - Dobri den. - Dobri den. Kaj ima? - Pa nikaj. Zak pitaš? - A kaj bi drugo pital? - Kaj ja znam. - ... - ... - Čuj, bolje da se ni nismo počeli spominati. Ovo mi nekak bezveze, - Mene isto. - Aj bok. - Bok. Recimo da sam to sad sklopio dijalog dvojice fiktivnih ljudi koji si nemaju što za reći. Ponavljam, fiktivnih ljudi. Daklem oni nisu ja nego moji likovi. Ja s njima uglavnom radim što hoću. S tim da će me gristi savjest ako im napravim što nažao. - Uvijek možeš to tako izvesti da si sami budu krivi. Pusti to. Pitanje je sad kakvi su ti moji likovi. Pretpostavljam da odaju dojam dvojice neukih kvaziintelektualaca koji su se našli previše trijezni da bi mogli lijepo razgovarati. - Na pravom si putu da opišeš sebe. Čime sam želio poručiti da ni pravim piscima nije baš lako opisati ikoga osim sebe. Realistima je dijelom bilo lako jer su stranice i stranice tukli na vanjske opise koje zaista nije teško izmisliti i na unutarnje koje se isto razmjerno lako izmisli. No, i oni moraju doći do dijaloga i svih inih loga. Moraju svojim likovima u usta tutnuti nekakve riječi. A tu će teško naći riječi koje nisu njihove. Pa će tako likovi u pravilu biti različiti, ali govoriti razmjerno slično. - Imam dva prigovora koji ti ideju sijeku kao ukršteni pravci jedni druge. Prvi je činjenica da ljudi ionako govore razmjerno slično ako su u istim čoporima, a drugi da se ubacivanjem malih logičkih i jezičnih markera dadu isprofilirati drugačiji likovi. Npr. nije nikakav problem jednog lika natjerati da rečenice započinje s mislimda, a takvi markeri mogu poslužiti i za opisivanje karaktera. I onda se zaboraviš pa ti lik koji je predviđen da bude bedast slučajno ispali najpametniju rečenicu u krugu od par kilometara. - Pa to se zbiva i u stvarnom svijetu. Mišljenja sam da nisi porušio ideju da likovi iz romana podsjećaju na svoje autore. - To je zato jer ti se ukorijenila. Trebat će ti puno mentalnih batina dok ne nađeš da su tvoji dokazi samo sporadični slučajevi. Onda ću ovaj post čija je svrha da bude (što se sasvim slučajno poklapa i sa svrhom bivanja samog (ili postojanja, ako vam paše)) iskoristiti za još jednu opservaciju o piscima. Čitajući knjige razne primijetih da se ženski likovi daleko češće opisuju kao lijepi nego kao ružni. Ta krasna asimetrija mlogo govori o muškoj naravi. |
