...in patria sua
17.05.2008., subota
Ovaj naslov itekako ima veze s tekstom
Rebusa skroz malo. Ako ikoga zanimaju, negdje su na frmhru.![]() (1, 3, 1, 2 ,1, 3, 4; 7, 8) ![]() (3, 2, 5, 2, 2, 6; 3, 3, 6, 8) Za ne vjerovati, preširoka slika. (3, 1, 3, 2, 1; 6, 4) ![]() (2, 4, 2; 8) I ova je preširoka, iako ne drastično. (3, 5, 4, 3, 4; 6, 3, 6 ,3) ![]() (1, 5, 1, 5, 3, 8; 4, 6, 13) O vezi teksta s naslovom ću polako i taktično. Vrlo taktično čak. A to zato da ona ne bi bila očita. Jer nije fora ako je previše očita. Naravno, meni nije fora. A nekom drugom bi takovo nešto lako moglo savršeno irelevantno. Samo, zašto se onda zamarati nečim tako irelevantnim? Loše pitanje. Stvari radimo iz dosade ili potrebe. Obično prvu kamufliramo zanimljivošću onoga što radimo, a za drugu kažemo da moramo. Vrlo lako se zagubiti u ovim rečenicama. Iako se jedino ja mogu u njima snaći. Trik je u tome da tipkam brzo, ne smišljajući svaku pojedinu rečenicu, već izbacujući ih kao posljedice prethodnih ili kao poteze koji bi imali opisati što mi je bilo na pameti dok sam tipkao. E, ali sad sam blago onemogućen u tome jer imam nadideju koju slijedim. Kako bi na kraju iz tipkanja nešto ispalo. Ako bude. Kako mi se čini, hoće, ali puno pretraljavo. Očekivano bi bilo da se potrudim oko onoga što radim, ali obično nije tako. Iako znam i teorijski i praktično da kvaliteta produkta izravno korelira s uloženim trudom. Moguće je i da neće, ali tomu obično bude krivo nešto iz prirode ili netko od ljudi ili naprosto prevelika razlika između stvarnih sposobnosti i onih koje posao zahtijeva. Ali to su posebni slučajevi, makar i bili u većini. Više volim analizirati idealizirane situacije, a onda im postupno dodajem elemente stvarnosti. Evidentno je da meljem. Zašto, nadam se da je već duže vrijeme očito. Eksperimenti mi se često izjalove. S tim da je rnajčešći razlog tomu to što uopće nisam napravio eksperiment. To bi se lako moglo nazvati lijenošću. Ekstralijenošću čak, ali ja to ne smijem konstantirati jer ću nekud promašiti. Kad netko krene opisivati sebe, obično laže ili naprosto živi u iluzijama, a može laž biti i plod očajnog izražavanja. Sam često tako napričam o sebi gluposti u koje najčešće nisam u stanju povjerovati. Tako da se većinu vremena s nelagodom prisjećam onoga što sam govorio. Očaj me ipak ne hvata. MIslim si složiti neku filozofiju koja će mi sve te laprdarije pravdati, ali skepsa mi često nabacuje prigovore pa je izvjesno da ću se još puno oko toga mučiti. Misija izvršena. Sad mogu slobodnije tipkati. - Ne možeš. Zašto ne? - Ja ću te spriječiti? A kako? - Snaći ću se. Kako znaš da već ovaj dijalog nije vid slobode? - Kako ti znaš da taj dijalog nije jedino što sam ti odlučio dopustiti? Kriteriji za dokaz volje su jako usrani jer svemu možeš makar i smisliti uzroke. A ono čemu ipak ne uspiješ možeš proglasiti slučajnim događajem. I volju možeš pozdraviti. A što se pjeniš na volju? - Samo sumnjam u njezino postojanje. Ne bismo li onda bili podosta determinirana bića? - Ni slučajno, što se zgodno poklopilo jer upravo je slučajnost ono što daje privid volje. Mogu uzeti jedan dosta jednostavan primjer da to poslikam. Objekt velike relativne površine u mediju koji se turbulentno giba. Hoćeš reći list na vjetru? - Tako nekako. Stvar je u tome da ne možeš predvidjeti koje će figure raditi. Stalno krivuda drukčije. Gotovo kao da se svjesno ponaša i igra. Ciljaš na to da bi neki naivac zaključio da list ima vlastitu volju. - Nije to ni tako nevjerojatna situacija. Imaš danas gomile zapadnjaka koji se furaju na budizam i lako je zamisliti nekog koji u listu vidi neku osobu koja si je u prošlom životu gadno udesila karmu. I onda misliš iz toga potegnuti tvrdnju da je volja nešto što mi sami pripisujemo mahom drugim ljudima te nadnaravnim bićima iz vlastite psihofaune. - Da, ali to bih trebao govoriti ja, a ne ti. Tvoja je uloga da budeš bedak koji ili pita ili priča nebuloze. To bi trebala biti prividna uloga. Maska. Tako da oni koji su malo sporiji ne skuže o čemu pričam. - Skrećeš. Aha. - Aj nazad. Da dokrajčimo svijest i volju. Kaj nismo? - Mislim da ne. Onda baci konstantacije da mogu zaključiti ovo. - Ću brzo. Svijest je mozgovna elektronika i nije ekskluzivno vezana za ljude. Volja je pak nešto nedokazivo što objektivno spada među nadnaravne stvari. Ako je nešto determiniranog ponašanja, teško ćeš to nazvati voljom, a ako je potpuno slobodno, ne možeš znati je li problem s tvojom sposobnošću predviđanja ili sustav ima više ravnopravnih ili manje ravnopravnih ishoda koji iskaču slobodno. Barem u nekakvim neutralnim uvjetima. Kompliciraš, - Ako se dovoljno puta loše izrazim, stvara se mogućnost da jednom na osnovu pogrešaka iznađem bolji način. Ne moraš tako podrobno naukovati. I sad bih zaključio ovaj načelo nezavršiv tekst koji itekako ima veze s naslovom. - Nisi. Jesam. (Podla dilema. Učinilo mi se bahatim stati na prethodnoj rečenici pa stavljam ovaj kompromis.) - Ovaj, hoćeš reći. Recimo. - Okaj. |





