...in patria sua
11.04.2008., petak
Trebalo mi je puno vremena da shvatim da sporo mislim.
|
Dobra vijest je da danas nisam ni sastavio ni nacrtao nijedan rebus. Loša je da imam rezerve. Prilično ogromne rezerve. - Ne baš tako ogromne. Ali ipak ogromne. Nekoliko ih još nisam ni nacrtao. No, ohladit ću malo. Danas samo devetnaest. - Ne da ti se. Onda samo onaj koji mi se nekako najviše sviđa.  (1, 4, 1, 3, 1; 10) A sad sam nekako nevoljan tipkati. - Lažeš. Ne, pišem zato da ne bude previše diskontinuiteta. A i da potjeram slikice prema dolje. - Onda ćeš morati puno toga natipkati. Bez problema, krenula me volja. Samo ne smijem previše razmišljati o tomu što tipkam. Mogla bi me uhvatiti volja da sve skupa pobrišem. - Usprkos činjenici da si puno veće idiotarije uredno objavljivao. Čekaj, ovo tek izrasta u idiotariju. Moglo bi još k čemu i ličiti. - Aha, na idiotariju. Kako bi nešto moglo podsjećati na samo sebe? Za ilustraciju priča pa linkovi. Recimo da je to ovako bilo. Nakon mnogo kopanja po sebi i okolo zaključio sam da ne samo da se nikoja moja osobina ne može ni pod kojim izvedivim uvjetima (izvedivost naglašavam jer mi nije problem zamisliti da drugih ljudi više ili naprosto nema) proglasiti jedinstvenom, već da sam i kao kompletan karakter varijacija ne temu. Logično iz toga slijedi da onda ima ljudi kojima sam dosta sličan. A onda je jasno da ih mogu i naći. Intermeza: priča o potrazi nema puno veze s mojim stvarnim ponašanjem jerbo mi je asocijalnovitost upravo tolika da niti bježim od ljudi (osim kad mi dođe), niti im se nešto trudim približavati. Moglo bi se to nazvati poprilično sivim ponašanjem. - Vidiš kako te je odjednom uhvatila skribomanija? Tipkomanija, hoćeš reći? - Isto sranje. Nego da se vratim na nesavršeno nerealnu priču. Kopkao sam tako po Internetu ne bih li našao kakovog stvora koji mi po svemu sliči. Kopkao tako više mjeseci. Našao usput sijaset pedofila, nekoliko ljudi koji tipkaju nogama, i to brže nego ja, dvije mačke koje nasumično tuku šapama po tipkovnici, ali da ih se razumjeti, oveću masu ljudi udosađenih svakodnevicom koja frapantno liči na jučerašnjicu, a sva je prilika da je i sutrašnjica takova te mnoštvo drugih stvari koje momentalno nisam u stanju izmisliti. Smatram prethodnu rečenicu dovoljno dugačkom da ju ne treba ni nastavljati ni produžavati te se nakon ove radosno prebacujem na onu što slijedi. A to bi bila upravo ova rečenica (nemojte misliti da nisam svjestan da se ponavljam, a druge jamačno isto). Naravno da ću u nekom času potrage naći i upravo ono što tražim. A onda priča treba dobiti i kakav uvrnuti štih. Ili ono što se naziva raspletom. - Pa još ni zaplet nisi uredio. Jesam, zaplet se zbiva sa špagom. Momentalno smo blizu zanimljivog dijela radnje. - Tebi zanimljivog dijela. A kome drugome? Uglavnom, našao sam lika, nažalost muškog, koji je pokazivao sve osobine kakove pripisujem sebi kad mi se ego napuše, bilo poradi kakve slatkorječive opaske, bilo radi 1-oksapropana. Neću upasti u zamnku da krenem baljezgati o sebi opisujući imaginarnog lika koji je isti ja. Toliko ću ipak biti pristojan. Neću čak ni spomenuti da je dotični preispitivao svako svoje preispitivanje, praveći pritom logičke greške dostojne osvajača Rusije (osvajač Rusije je oksimoron otkad postoji osvajanje). Poželjeh doznati više o tom liku. A nije bilo teško jer je ta šeprtlja ostavila ohoho tragova. Pa sam čitao, klikao, opet čitao, pretraživao, pa opet čitao, pa opet klikao i bio sve više svjestan da se u ovoj rečenici upravo očajno izražavam (I vidim rebus s rješenjem "očaj". Shvaća li tko koliko malo soli (ili papra) treba u glavi da se sklopi rebus?) A onda se vratio kllikanjučitanju i počeo razvijati sumnje vezanije za priču. Lik je fakat previše podsjećao na mene. Kao da još jedno ja luta bespućima Interneta i duplira od mene počinjenu štetu. Paralelno su me spopadali oduševljenje i očaj. Jer lik mi se činio pametnijim od mene. Bez obzira što je u nekim pitanjima zaostajao par mjeseci za mnom (ili na neke prilično patetične izjave od kojih mi je malne bilo zlo). Ili par godina. Sve ovisi kako koja tema dođe na prežvakavanje (asocijacija vodi do velikog matematičara koji se zove You Bastard i po vokaciji je deva). - Onda može i par dana. Potražih načine da se s likom uspostavi komunikacija pa da utvrdim o čemu je riječ. Tj. da utvrdimo. Jer nije vrag da bi se netko toliko sličan bavio nečim bitno različitim. Ljudi nisu pretjerano kaotični. Sve ovisi što promatramo. Ako hoćemo predvidjeti kretanje osobe, bolje da se omah konzultiramo s astrološčadi. Ako nas zanimaju neke opće osobine ili veliki komadi života, onda se već može i malo kalkulirati. Uglavnom, adrese nisam našao, ali jesam nešto drugo što me je izbezumilo. U nekom ćošku je bilo par riječi koje sam jednom odsanjao, zapisao i zagubio negdje u pamćenju. Par besmislenih riječi. Još uvijek se dobro sjećam one praznovjerne ekstaze koja me je zaokupila. Koliko god mi je ista iz ove pozicije blesava, zapravo je krasno biti u takovom stanju. - Ne možeš više zavlačiti. Da, postaje teško. Negdje blizu lokalnog maksimuma te jeze uskočio mi je još i onaj deja vu. Jasno sam se sjećao kako utipkavam one besmislene riječi u neki prozorčić. Uindoučić. A onda je krenula lavina čiji mi odjeci i danas bacaju crvenilo na lice barem po pola sata. Mnogi ljudi kažu da žele pronaći sebe. Meni je to pošlo za rukom i mogu potvrditi da nije fora. Pogotovu s obzirom na to da se prvo morate izgubiti. Toliko od pripovijedanja. Nadam se da je ovo jednako odvratno kao... - Kao što? A ne znam. Što se tiče samih potraga, sklon sam reći da je bolje besciljno ili ciljno lutati od prilike do prilike i koristiti što dođe. To je i sve što možemo. Sve drugo vodi manjem iskorištenju. - Ajde pokušaj ne izletjeti z početne ideje. Što mogu kad imam metastabilne ideje iz kojih se s minimalnim impulsom dade zbilja svakamo odletjeti? Kao na primjer sad, a zapravo sam samo htio dati poveznicu do nekog fizičara s kojim dijelim mišljenje o originalnosti. Evo ga ovdje. Zapravo je u pitanju jedna relativno nezanimljiva, ali zato neriješena zagonetka. Što me motiviralo da nabacim još jedan indirekt. Ma koliko loš bio: Dva gena iste osobine. (3, 5; 8) |
