...in patria sua
15.03.2008., subota
Da sam ovdje zapisao zadnju svoju genijalnu, a zaboravljenu ideju, sigurno bi mi djelovala bedasto.
Prvo jedan laganinjo: I jedan manje laganinjo:  Uzgred budi rečeno, to što svako malo kakti molim da me se uputi do eventualnih originala onoga što ja tu prodajem kao vlastite ideje nije niti kurtoazija niti upozorenje onima koji bi tako nešto zbilja učinili, već običan iskaz moje težnje da otkrijem što više ljudi koji barem u nekoj mjeri razmišljaju na način sličan mojem. Naravno, pomalo je glupo razvrstavati ljude po načinu razmišljanja tako da je svrha prethodne rečenice to da bude umjereno predugačka. Skrušeno priznajem da sam se dvaput izgubio tipkajući ju tako da se u ovoj moram malo potruditi, što u samoj sintaksi i barem nekakvoj smielenosti naredanih riječi, što u nečemu što mi je maločas isparilo, a sve zato da sklopim rečenicu podugačku i to takvu da se ne izgubim tipkajući ju iako mi se opet počelo dešavati isto. Možda bi bilo bolje da se držim kratkih rečenica, ali nekakav unutarnji kompleks, jamačno dostojan kakve književne laganice ako ne i poluminutnog priloga u kakvoj erteelovskoj emisiji, tjera me da tipkam dok se ne izgubim, a onda da tipkam dok se opet ne nađem i tako dok neki drugi kompleks ne nabaci točku poput ove što slijedi. Ako ništa drugo, a ono sam natipkao dosta teksta da mi još jedan u nizu nenadahnutih postova djeluje dovoljno veliko da bi manje ili više slučajan naletioc pomislio nešto tipa "ne da mi se to čitati". Kako nemam bolje ideje, to ću opisati jedan zgodan mehanizam koji me sprečava da pišem gluposti kojih bi se jako sramio pa umjesto njih napišem idiotarije od kojih tek zamjetno pocrvenim. Ideja koja se izrodila iz prethodne rečenice: Recept za farbanje budućih pisanica u crveno: Kratka metoda (duga ne postoji): Baš mi je zanimljivo ovako nabacivati dvotočja: A sad bih već trebao opisati kako natjerati jaja da pocrvene: Zapravo sam već shvatio koliko je, poradi debilnosti ideje, bilo bitno da ju odmah zapišem: Sve što treba je: Ostaviti jaja na toplom par dana i zatim: Naći ih u lagano natrulom stanju što je karakterizirano mirisom sumporovodika (za nepoznavaoce lučbe, to je plin koji miriše na pokvarena jaja) i glasno viknuti: Kaj to smrdi? Jaja, svjesna toga da su upravo ona izvor mirisa, pocrvenjet će od srama. Da nisam ovo gore otipkao, netko bi mogao pomisliti da sam imao nešto smisleno na umu. A nisam. Dobre ideje jesu kratke za sročiti, ali treba puno truda dok iste ne budu sročene kratko, razumljivo i barem malo prijemčivo. Mahanje rukama i izvođenje poluartikuliranih zvukova jesu moj način prezentacije, ali, neovisno o tome tko sve to prakticira, is.. Opet sam se pogubio. Danas imam prvi veliki pokušaj da otipkam nešto što će i meni biti neprobavljivo. - Misliš da ću ti sad reći da ti dobro ide? Ha? - Ha! Ništa od samohvale. Ja bih te cinično pohvalio tvrdeć da ti dobro ide tipkanje idiotarija, a ti bi to izvrnuo tako da ispada da ti idiotarije tipkaš s namjerom da budu idiotarije, a ne s namjerom da djeluješ pametno, što je tvoja prava i sasma neostvariva namjera. A sad o oom kompleksu ili mehanizmu. Ima dva jednostavna koraka. Ne, više njih. Prvo odnekud bljesne kakva ideja, a potom me uhvati želja da tu ideju nekako pretočim u riječi. Prilikom tog pokušaja koji redovito propada javlja se nova ideja koja obično uključuje svijest o tome da ionako ništa neću reći pa se samo cerekam ili izvodim nešto neartikulirano. Inače sam kanio dati vlastitu viziju morala, ali od toga neće biti ništa jer mi ista ne daje pravo da pametujem. - Ogavno laže. Moral kakav si on zamišlja njemu itekako daje pravo da pametuje, a ostatku svijeta daje pravo da ga sluša. Ne, to je opis prakse, moral koji sam si postavio gotovo uopće ne slijedim. Makar, barem znam gdje i kad griješim. - Gledaj, da ti pustim sve što zabrljaš, poludio bi. Zato stalno držim malo odvrnutu slavinu iz koje ti na savjest kaplje kakva nagrizajuća kiselina eda ne bi previše mirno spavao. Ali ja spavam prilično mirno i ne budim se vrišteći. Kako se to uklapa u po tebi nečistu savjest? - Ja sam, molim lijepo, čista. - A ja sam mišljenja da je vrijeme da prestaneš tipkati. Ima dosta. Još ću malo o moralu. Ono za što sam zaključio da ne valja je gunđanje i općenito svaki isključivo verbalan nasrtaj na, po napadaču, nepravedan svijet. Da se jednostavnije izrazim, javlja mi se izvjesna nelagoda kad se netko na nešto ili nekoga žali. Ponajviše kad je rješenje očito ili posvema nedostupno. U prvom slučaju valja nešto napraviti a ne gunđati, a u drugom pomiriti se, a ne gunđati. Da se još jednostavnije izrazim, ide mi malo na živce svakodnevna jadikovka bilokoga na bilošto. - Da se fakat jednostavno izrazim, i tebi se gunđa, ali hoćeš da to ne bude neko normalno gunđanje, već neko samo tebi svojstveno. Možda i baš tako. Samo, logičan ishod tog zaključka bila bi sebejadikovka o tomu kako sam sav nikakav, a to je već gunđanje protiv gunđanja protiv gunđanja što je po svojoj prilici malo previše za moj ipak pososta ograničen um. - Još jedan plitak proser. Savršeno je moguće zamisliti i gunđanje protiv gunđanja protiv gunđanja protiv gunđanja, a i bilo koji viši red gunđanja. Da, ali svi viši od trećeg su isti kao i treći jer netko gunđa protiv vlastitog gunđanja. Ispada obična rekurzija gunđanja. Ili možda beskonačna petlja. - Ili, bolje, svjesno gunđanje iz kojeg se izlazi na jedan fantastično domišljat način: - Prestankom gunđanja. I da, dok još nisam zaboravio, prijedlog onima od volje i moći. Bilo bi zgodno nekako se domoći onih zetovskih naljepnica što pošten puk upozoravaju na džepare (Gdje vam je novčanik) i poljepiti ih na ulaz u Sabor ili Banske dvore. Naravno, tebalo bi to odmah i poslikati i možebit poslati polunovinama za koje je poznato da objavljuju sve. |
