utorak, 14.10.2008.
Godišnjica m/b-raka
I tako to ide u životu... ni ne okreneš se i ostaviš za sobom 100 godina braka.
Zaručili se nakon tri mjeseca hodanja.
Vjenčali se nakon šest mjeseci hodanja.
Više paše kad kažeš - pol godine :)
Čak se nisam morala udati,
nisam bila trudna...
nisu me sestre ni braća prisiljavali da odem...
Čak štoviše... kad pogledam...
nisam se niti udala , jedino što sam se seljakala od mila do nedraga ratnih godina.
Vjenčali se izkaprica... iz inata.
Ako njegovi tad nisu krepali, ostat će još za vijeke vjekova...
Moji nisu mogli doći do sebe od šoka.
Jedinica... tek upisala faks... "nikad ta neće diplomirati"...
a on zgodan, visok... eh, da.
Zaveo me mladu, neiskusnu, neukusnu...
ali, daklem,
svejedno sam sve uspjela obaviti, ne baš redom kao u idealnoj priči, ali jesam.
Sada se najviše cijenimo,
volimo u pravom smislu te riječi,
ali i ratujemo toliko žestoko da je to za prijavu na SOS telefon ili sudu u Strazburu.
On je moja domaćica, penzić u papučama.
Sretan je jer ima mene.
A-ha.
Što bi bilo da je oženio žensku poput Rine iz BB kuće pa da mu nakalemi sve boleštine iz Velikog medicinskog rječnika?
Ipak su ga godine sa mnom naučile da je svaki dan nova premijera.
Nikad ne zna što će ga dočekati...
Nije mu dosadno i nikada, ali baš nikada ne zna što ga sutra čeka.
Možda bi trebala barem danas nositi burmu, tek onako... radi reda na ovaj dan.
Problem je što ni ne znam di je, ali nije ni važno jer nas ni sto karika lanca ne bi zadržalo da nije pameti i razuma.
Ajd sad Ž!
- 00:27 -
četvrtak, 09.10.2008.
Oprosti mi molim te, što nisam to što želiš...
Oprosti mi molim te,
što nisam to što želiš,
ti znaš da volim te,
na neki način svoj.
Oprosti zbog patetike,
to je zbog romantike,
umjesto cvijeća i svijeća
uz večeru.
Znam da je teško
trajati sa mnom
ima me, nema me
poželim nekad, stati na loptu
al' bojim se...
Ja sam ja, ne drži me mjesto,
mojom dušom, pušu vjetrovi
ja sam ja, k'o nemirno more
mrzim luke, mrzim obale.
Oprosti mi molim te,
što nisam to što želiš,
ti znaš da volim te
na neki način svoj.
Oprosti ako zvučim
kao da sam nesretan,
ti znaš da sam oduvijek
bio sa riječima nespretan.
Dani se slažu u godine duge,
zima je pred vratima,
ništa nam dobro ne donosi sutra
osim nadanja.
Oliver
- 18:15 -
utorak, 07.10.2008.
Druže Tito nešto bi te pito...
Zna se da je apsolutni vladar nekadašnje Juge bio Tito.
Zna se da se ladao na Brijunima.
Donosili mu šakom i kapom, on još više dijelio...
I tako...
Imah potrebu napisati post o postavljenoj izložbi na spomenutom otoku.
Ipak sam ja dijete komunizma i samoupravnog socijalizma.
Bila sam i ja Titova pionirka.
... al sam se od omladinaca izvukla!
Ali ono što se mora priznati da je Tito bio sve, ali nije bio glup kad se radi o Brijunima, iz jednostavnog razloga što je vidio kakvo bogatstvo leži na tom otočju.
Čovjek koji je prvi otkrio bogatstvo prirode bio je Austrijanac Paul Kupelwieser, čuvao ga, mazio i pazio.
Mrzim pomisao kako nismo željeli s austrougarima nego sa istočnjacima, ali nema veze... valjda je to tako moralo biti.
Paulov nasljednik, veliki sinčina koji je trebao nastaviti njegovati svo to bogatstvo, ubio se nakon što se toliko zadužio da nije mogao podnijeti krah, a ironije, sam Paul nije pokopan u obiteljskoj grobnici na Brijunima već u Beču.
Zato velim da Stari nije bio glup, zato se i nije dao s Brijuna. Zato tamo stoji vila u bujnoj vegetaciji zaštićena od pogleda znatiželjnika.
Slučajno je sada koristi naš vrli predsjednik .
Otišlo je love i love za slavlja, svečanosti i prijeme.
Zato je moj pokojni ćaća a i moja mater cijeli svoj radni vijek izdvajao od radničke plaće da bi se sve te guzonje ladale.
(Kao da je danas drugačije)
Bome, evo ga ovdje - kao Pavelić s podignutom desnicom.
Sigurno nisu negdje potajno žderali janjetinu kao naši Ante i Milan.
- 18:04 -
nedjelja, 05.10.2008.
Proljetna u hajlajfu - Dan prvi
Trebam se spremiti za put, a ja kao na plaži pod palmom, nikako se spremiti....
Od pola kofera njega 80% bila je tehnička podrška i mehanizacija, a ostatak...
Bauljala po kući, gledala TV, na kraju strpala tri majice, rezervne hlače i cipele i legla u pol tri, da bih u 5.30 otišla u Zg, pa preko sedam gora i sedam dola došla u Istru.
Nekoliko dana na Verudeli u Puli i na Brijunima čine čuda.
Neke sitne bore su se izravnale od bure što je derala uvijek baš kada smo bili slobodni iskoristiti nekoliko sati za šetnju.
Posao je posao, od posla se lako umori, pa smo stoga brinule da odmorne i čile dođemo doma jer nema smisla otići na službeni put i vratit se izmožden.
ajd, kajgod - ipak smo mi radišan narod, nadoknadimo sve (ak se mora)
Hotel kao svaki drugi hotel na moru - pogled na more, baklončić...
plavetnilo kao boja oka moga najdražeg...
vratih se u stvarnost...
Onako s utrnutim guzama, ukočeni i gladni otišli na ručak u hotel...
Čekale naručeno pola sata, a zauzeta svega tri stola.
- ono pomfrites s okusom ribe, narezana salata koja je na zraku bila fakat pet dana jer je krastavac dehidrirao i bio spreman pa facelifting po drugi put i pureći ražnjići sa žara (ak je to bilo sa žara, onda sam i ja mulatkinja)
Vratim salatu i tražim frišku, al servirka zasigurno nije shvatila što je to FRIŠKO, pa mi donijela dehidriranu ciklu.
Tražim račun, a ono na njemu veli ražnjići na žaru (svinjski)???
Priupitam zašto svinjski, a ona meni "ma to je isto - ista cijena"
i puknem ja slovima: stopedesetkuna.
Sva sreća da smo već kasnile i je kolegica normalna, pa me odvukla na vrijeme jer je shvatila da ću zvati šefa sale.
Razumije ona da nisam picajzla i ne tražim previše, al kad me pljačkaš s pištoljem bez metaka, e brate mili, nemrem se suzdržat.
Saznah da vlasnik hotel nije Hrvat i da se kuhinja sigurno nije nadala gostima.
Radni dio je bio do dobrih 8.00 navečer a onda koktel dobrodošlice... kanapei... kolači... šampanj... i milijun žena oko mene.
O Bože, vidiš li...
svjetlucave oprave, štikle i koja tri, četiri muškića, sve nešto sijedo za penziju...
Internet je ludnica. U automat ubaciš 30 kuna i dobiš papirić s brojčicom koju ukucaš malo dalje na kompu i spoji te na sat vremena.
Govna lopovska.
Od deset kompova, nit u jedan ući...
došli neki španjolci... hoće i oni na net... al jok.
Odem na recepciju i velim o čem se radi, a on mene šeta da moram kupiti pass... ja luda... velim, sad izvolite objasniti onim tamo hispanoamerima zakaj se ne mogu spojit a psuju na engleškom ko da su domaći.
Došla u sobu.
Ne mogu zatvoriti vrata jer su
a) klizna ogromna i na kant
b) nepodmazana
c) teška i nespretna za poludit
Proba kolegica. Ništa.
Zovem recepciju.
Velim da ne mogu zatvoriti vrata i neka nekoga pošalju jer puše kao bedasto, a za moje jajnike nitko kasnije neće preuzeti odgovornost.
Na to će on meni...
"Gospođo, pa koja su to vrata"
- pa nisu valjda ulazna s hodnika jer sam već rekla da se radi o balkonskima.
"Gospođo, povucite ih s lijeve strane na desno i pritisnite i kvaku okrenite.
K'o malog majmuna i počne on meni moralno politički...
Poludila sam i rekla da nisam rekla kako NE ZNAM zatvoriti jebena vrata već ih NE MOGU zatvoriti i sklopila mu faken slušalicu.
Za dvije minute došao striček domar i rekao kako imaju malih problema s tim vratima, zatvorio ih, i još kao, da skrenemo s teme pitao, jel nam hladno da pusti grijanje.
Dobro je.
Pomislih kako je sutra novi dan i sigurno me nitko neće... jel.. da...
Malo smo svi tanki jer smo umorni. Valjda je to bilo to.
Možda se samo tješim.
Zaspala sam sa slušalicama na ušima.
Zadnje čega se sjećam bio je Megadeth - Symphony of Destruction.
- 17:09 -
