I tako to ide u životu... ni ne okreneš se i ostaviš za sobom 100 godina braka.
Zaručili se nakon tri mjeseca hodanja.
Vjenčali se nakon šest mjeseci hodanja.
Više paše kad kažeš - pol godine :)
Čak se nisam morala udati,
nisam bila trudna...
nisu me sestre ni braća prisiljavali da odem...
Čak štoviše... kad pogledam...
nisam se niti udala , jedino što sam se seljakala od mila do nedraga ratnih godina.
Vjenčali se izkaprica... iz inata.
Ako njegovi tad nisu krepali, ostat će još za vijeke vjekova...
Moji nisu mogli doći do sebe od šoka.
Jedinica... tek upisala faks... "nikad ta neće diplomirati"...
a on zgodan, visok... eh, da.
Zaveo me mladu, neiskusnu, neukusnu...
ali, daklem,
svejedno sam sve uspjela obaviti, ne baš redom kao u idealnoj priči, ali jesam.
Sada se najviše cijenimo,
volimo u pravom smislu te riječi,
ali i ratujemo toliko žestoko da je to za prijavu na SOS telefon ili sudu u Strazburu.
On je moja domaćica, penzić u papučama.
Sretan je jer ima mene.
A-ha.
Što bi bilo da je oženio žensku poput Rine iz BB kuće pa da mu nakalemi sve boleštine iz Velikog medicinskog rječnika?
Ipak su ga godine sa mnom naučile da je svaki dan nova premijera.
Nikad ne zna što će ga dočekati...
Nije mu dosadno i nikada, ali baš nikada ne zna što ga sutra čeka.
Možda bi trebala barem danas nositi burmu, tek onako... radi reda na ovaj dan.
Problem je što ni ne znam di je, ali nije ni važno jer nas ni sto karika lanca ne bi zadržalo da nije pameti i razuma.
Ajd sad Ž!
Post je objavljen 14.10.2008. u 00:27 sati.