Dvi, tri riči o roditeljima

29.06.2004., utorak

Neki sam dan razmisljala koliko ljudi shvacaju zdravo za gotovo svoje roditelje. Kakvi su vasi odnosi prema vlastitim roditeljima?

Moja prica i nije jedna od najsretnijih. Moji su rastavljeni vec nekih 10ak godina. Nakon rastave, ostala sam sa starom koja se uskoro preselila u drugi grad a ja sam ostala solo. Steta sto su se odlucili rastati taman kad sam ja isla na fax pa je tako moja akademska naobrazba stala (i ostala na polovici). Nevermind, djeca uvijek placaju za greske svojih roditelja, na ovaj ili onaj nacin. Naobrazba je bila moja zrtva za njihovu slobodu u ovom slucaju. Ma, zavrsit cu ja fax kad tad, ako nista, onda barem zbog sebe (i njima za inat).

Stari se, tada, ionako vec bio ulogorio u domu neke druge zene. Do danas ga je njegova vlastita jebezljivost odvela u dom neke trece (cetvrte, pete?) gospoje. Brak im nikada nije bio kao iz price. On jebezljiv, ona cangrizava. Jedino se pitam sto je nastalo iz cega, da li je njegova jebezljivost nastalo kao rezultat njezinog kvocanja ili obratno. No sad mi je to isto kao i da se pitam da li je prije nastala kokosh ili jaje.

Ljudi se razilaze i to je normalno, ali ono sto sam se oduvijek pitala je da li je bolje postati dijete rastavljenih roditelja kad vam je 3 ili 20 godina? Posto spadam u ovu drugu kategoriju, mogu samo reci da je meni bilo jako tesko. Tesko jer sam razumijela sve i bila svjesna svega sto se dogadja oko mene. Ma koliko god sam znala da je taj brak klimav i da ce jednom puknut, bila sam u kurcu kad je finally tomu dosao kraj.

Jos jedna stvar za koju sam bila uskracena s njihove strane: osjecaji. Zeljela sam osjetiti fuckin' osjecaje s njihove strane a oni su, zatomljavajuci valjda ono sto ih je nekad vezalo pokopali i ono sto su trebali meni davati.

Zbog tog nasljedja sam i ja skrta na osjecajima. Sa starom se poljubim u obraz kad nakon dugo vremena dodjem doma i to je sve. Izmedju nas nema spontanih izljeva. Sve je pod strogom stegom.

A sto ja u svemu tome osjecam? Kako ja plivam u toj prici? Lose, jako lose .... Neki dan me BP pitao kako je doslo do rastave mojih. Iskreno, nisam mu znala ispricati. Nisam se mogla sjetiti. Valjda me je to toliko potreslo da sam to zakopala u najdublji kutak svoga bica i nedam nikome da dopre do toga. Kad vidim svoje roditelje kako stare, zao mi je, zao mi je svega. Inside me, pomogla bi staroj u svemu, ali ona, osim ponekad kad joj treba da joj posudim cekove, ne zna nista traziti od mene. Starog nisam vidjela 14 mjeseci, s tendencijom rasta.

Ako nista vise, kad budem imala svoje dijete, u emotivnom smislu dobit ce od mene ama bas sve.

I've heard it said don't go to bed
while hanging on to sorrow,
you may not have the chance to laugh
with those you love tomorrow.

You may not mean the words you speak
when anger takes its toll,
you may regret your actions
once you've lost your self-control.

When you've lost your temper
and you've said some hurtful things,
think about the heartache
that your actions sometime bring.

You'll never get those moments back,
such precious time to waste,
and all because of things you said
in anger and in haste.

So if you're loving someone
and your pride has settled in,
you may not ever have the chance
to say to them again...

- 11:36 - Komentari (4) - Isprintaj - #

<< Arhiva >>

	lipanj, 2004					>
P	U	S	Č	P	S	N
	1	2	3	4	5	6
7	8	9	10	11	12	13
14	15	16	17	18	19	20
21	22	23	24	25	26	27
28	29	30

Svakidasnja jadikovka

29.06.2004., utorak

Dvi, tri riči o roditeljima

Opis bloga

Linkovi

Bloggeri