| < | prosinac, 2007 | > | ||||
| P | U | S | Č | P | S | N |
| 1 | 2 | |||||
| 3 | 4 | 5 | 6 | 7 | 8 | 9 |
| 10 | 11 | 12 | 13 | 14 | 15 | 16 |
| 17 | 18 | 19 | 20 | 21 | 22 | 23 |
| 24 | 25 | 26 | 27 | 28 | 29 | 30 |
| 31 | ||||||
Dnevnik.hr
Gol.hr
Zadovoljna.hr
Novaplus.hr
NovaTV.hr
DomaTV.hr
Mojamini.tv
design by [TinchA]
Baš se pitam u zadnje vrijeme poneke glupe stvari, npr. koliko je iskustva potrebno da distorzija postane bolna i prebučna da bi se mogla nastaviti. Nema baš smisla? Nema. Jednom je netko izjavio: "svijeća gori najjače prije nego što se ugasi." Život je sličan. Gori, troši se. Gasi se. Često i prije vremena. Paradoks leži u tome što nitko nezna koliko je izgorio. Kako uopće izgaramo? Tko to zna? Ja ne. Ja samo želim izgarati kao i drugi. Ne biti...neznam, svijeća među let lampama, tako nekako. Ponekad me strah da sam sve što jesam jesam upravo ono što jesam u ovome trenutku. Pa se s vremena na vrijeme pitam kamo vodi to bivanje bez cilja.
Lijepo je biti zarobljen. Odvjeka dovjeka u tvojoj srcolikoj kutiji, koja se srcem nemože zvati. Biti predan nekoj višoj sili, nadmoćnijoj samo zato jer joj se pokoravam, i jer ona to želi. Kutija bez osjećaja, u kojoj želim biti zarobljen bolja je od praznog papira koji treba iscrtati. Prazan papir. Imam u ruci olovku kojom mogu nacrtati baš sve što zaželim, i biti će ostvareno. Jedino što bih nacrtao je tu istu kutiju. Kutiju različitu od svih drugih; u nju možeš ući i izaći, a ostaviti za sobom moraš samo jednu stvar: svoju dušu. Kasnije ti se zgadi i ta kutija i sve što ti je nekada predstavljala, i pronalaziš se u nedoumici, kako od nje pobjeći, i u isto vrijeme se u nju vratiti. Tako počinje tvoj prijelaz iz čovjeka u neko niže, isprazno biće, koje će dovijeka kružiti i gledati u tu kutiju, sa jednom jedinom željom, da vrati svoju dušu, i da zaboravi tu prokletu kutiju, da nastavi sa svojim životom. Ali to neide. Sve što postižeš jest da te kutija sve više i više obuzima, a ti joj se sve više želiš približiti i ujedno pobjeći od nje. Na kraju više ni sam neznaš gdje se u svemiru nalaziš, i nemaš pojma koja je poanta cijele te tužne priče. I tu sve gubi svoj trag u smislu, te počinješ kopati po dubini svoje osobnosti u potrazi za nečim što te može ponovno spojiti i vratiti u zbilju. I kada to uspiješ, vratiš se, i shvatiš da te kutija još uvijek tamo, i nalaziš da je svaki trud beskorisan, kao i ono što predstavljaš. Ako i to nekim čudom nadvladaš, ona te proganja u snovima, najdubljim snovima koji gase tvoju želju da se jutrom probudiš. I to užasno boli,ta spoznaja da je kutija jednom davno imala ime.
Vraćam se odakle potječem.
Ljudi traže, kopaju, to je prirodno. Smiješno je kada zaborave odakle su krenuli. Žalosno je kada to čine namjerno. Pa, evo tu je moj početak. Šapuće tiho.
pa malo za promjenu visin na kompjuteru. Divno mi je krenulo u zadnje vrijeme: istegnul ruku, zahrđale mi žice na gitari, razbolil se, predivno, ukratko rečeno. I to baš se razbolin kad treba ić van, u subotu. A bar san izbjegnul sve one testove.
Opet se osjećan nekako glupavo. Kao i prije. Užasno mi fali ljeto. Ma nemam o čemu pisat, slušajte muziku.
