MOJI SUSRETI SA SMRĆU




dr Zlatan Gavrilović Kovač



Za vrijeme Domovinskoga rata u Zagrebu je sve bilo u znaku totalne destrukcije I smrti. Ja sam se klonio direktnog susreta sa smrću, izbjegavao sam situacije u kojima bih mogao I sam postati žrtva ili pak situacije u kojima su drugi bili žrtve. Koliko je to bilo moguće. I općenito taj jedan duh beznađa I besmisla pokrivao je mnoge od nas koji nikako nisu pristajali na novu stvarnost Hrvatskoga društva. Jedne noći ostao sam duže u bolnici Vrapče u kojoj sam radio I baš sam se spremao pospremiti crteže svojih pacijenata I na koncu odlučih krenuti prema ženinom stanu u Ostrovičkoj ulici na Trešnjevci. I krenuo sam pješke Ilicom od Črnomerca prema Gradu pa sam onda mislio tramvajem doći do Trešnjevke. I ja sam tako hodao sa lijeve strane I naiđem na jednu kuću sa visokom, teškom ogradom koja je I u noći ,osvijetljena gradskim lampama , bila tamnozelene boje. Ništa na toj ogradi nije bilo čudnoga osim jednoga detalja na samome dnu te ograde neposredno poviše kamene baze na kojoj je ograda bila učvršćena- a to su bile neke tkanine koje su nemarno bile nabacane između štangi ograde. I ja priđem bliže I malo pogledam I vidjeh da to nije obična tkanina nego dječja donja robica, nešto kao bijele dječje majice malo potamjele od prašine I nečistoče. I ja uzmem te majice pa prvo pomirišem jednu koja je bila nataknuta sa lijeve strane I činilo mi se tada da ima miris dječjega znoja. Pa onda pomirišem drugu majicu I sa iznenađenjem primjetim da ona miriše na formalin. A taj miris formalina mi je bio poznat od vremena smrti moje majke kad smo iz VMA u Beogradu dobili neku majčinu robu koju je ona donijela sa sobom u bolnicu. I ja onda shvatim da je tu dječju robicu na tu tamnozelenu ogradu ostavila neka majka koja je izgubila dijete pa onda nakon toga poludila. Ali je istina da sam I ja tada poludio kada sam shvatio da se događaju stvari koje ja nikako nisam htio. I ja uzmem sa sobom tu robicu pa odem do Američke Ambasade na Zrinjevcu pa je stavim na vrata te Ambasade ali alarm upozori obližnje policajce da interveniraju, pozovu me da se vratim I da uzmem tu robicu. Htio sam reći tim gestom da je ta Ambasada direktno odgovorna za našu beznadežnu situaciju , krvoproliće I smrti nevinih ljudi I djece. I ja ponovo pokupim tu robicu pa krenem natrag u bolnicu Vrapče I nakon dugoga pješačenja dođoh do bolnice, odložim tu odječu na bolnički krevet koji je stajao u hodniku pred portirnicom I krenem prema svojoj sobi u Centru za rehabilitaciju pa onda zaspem. Ali me ujutro probude, tobože da me ravnatelj Matijaca treba. I ja odem do uprave bolnice pa se posvađam sa svima njima I podrignem liječnici sa forenzike koja je posebno došla osmotriti moj slučaj. Da čovjek pukne od smijeha!













WHITMAN I AMERIČKI KONZULAT


Zlatan Gavrilović Kovač

Ali ja nakon toga događaja sa dječjom robicom na ogradi nisam bio miran. Ja sam taj američki konzulat jako dobro poznavao jer sam često dolazio do njega, oni su imali jednu jako lijepu biblioteku gdje su studenti posuđivali knjige na engleskom jeziku. I ja sam bio jedan od tih studenata. A onda sam jednoga dana ukrao Walta Whitmana I njegovu knjigu Vlati trave. To je jedna prekrasna poezija koju sam ljubomorno čuvao kao najskupocjeniju debelu knjigu . I ja tako uzmem jednu ukosnicu žensku, dječju , crvenu I tu knjigu Walta Whitmana pa odem do tog Konzulata u namjeri da ih uvrijedim jer im sada nakon toliko vremena vraćam tu ukradenu knjigu što je veća sramota nego da sam podrignuo na sred Američkoga Kongresa . I nakon što sam prošao provjeru na vratima Konzulata uđem u jednu sobu sa mnoštvom šaltera pa im onda rekoh da bih htio razgovarati sa Ambasadorom upravo o toj crvenoj dječjoj ženskoj ukosnici I Waltu Whitmanu za kojeg sam ja znao I vjerovao da njegova poezija reprezentira duh vascjeloga Američkoga naroda. A ovi ljudi sada sa tim nemaju ama baš nikakve veze. Eto!

Slučaj Ivane Brlić Mažuranić!




Zlatan Gavrilović Kovač




Ivana Brlić Mažuranić dolazi od velike hrvatske porodice Mažuranića. Njena kuća nalazi se na Ilirskom Trgu u Gornjem Gradu u Zagrebu istom onom trgu na kojem su Ilirci zajedno sa Ljudevitom Gajem palili njemačke I mađarske zastave a to bijaše negdje u 19 stoljecu. Taj je Ljudevit bio hrvatskijem preporoditeljem I unekoliko pisac velikoga Bana Jelačića I njih dvoje čine jednu cjelinu kada promatramo hrvatske prilike toga vremena preporoda I pokušaja emacipacije, kulturne I političke od stranijeg faktora. Ljudevitov grob se također nalazi na Mirogoju u Karijatidama. Na istoj toj kulturnoj liniji sveslavenskoga pokreta koji imaše velike korjene u nas pisala je I Ivana Brlić Mažuranić te ona tako 1910 objavi knjigu priča za djecu imenom Priče iz davnine. Tim je povodom Matoš zapisao kako doista jeste velikim umijećem ta njena knjiga I kako je to jedna velika literatura koja čini svježinu u našoj domaćoj književnosti koja baš tijeh godina u Hrvata nekako zapade u neko mrtvilo I očaj. I onda on potaknut time napisa radove o Ruskoj duši jer tobože da je I naša duša ruska duša jer je slavenska I tada naznači da ovo pitanje pripada istraživanjima komparativne psihologije naroda a da smo mi Hrvati prijatelji ruske književnosti, tog ogledala ruske duše. Isto tako ovdje moram reći da se tijeh godina Matoševa vremena jako mnogo u Hrvata govorilo o toj psihologiji naroda I sve bijaše obilježeno tom problematikom. Zato postojaše toliki interes u filozofiji za njemačkim piscima koji su se ponajviše bavili tom psihologijom kakav na primjer bijaše Wundt pa onda čini mi se I Spenser u neku ruku I ostali. Isto tako Matoš zapisa da je ta široka ruska natura , to ce reći priroda, baš tijeh godina bila glavni europski problem to više što ruski, dakle slavenski tip nije jošte gotov, još nije našao takoreći nekog potpunoga svoga literarnoga izraza kao I socijalnoga kao ostale naprednije europske kulture, Matoš kaže “rase” ali mu ja ne bih zamjerio, pa ruska duša, kaže on, privlači još uvijek snagom paradoksa I zagonetke davši već u Dostojevskoga najdubljega psihologa modernih vremena. I uopće nekako bi se moglo reci da je u Hrvata toga doba bilo velika interesa za Ruse I rusku literaturu kako potvrđuje I slučaj biskupa Štrosmajera jer je ovaj naime imao mnogo kontakata sa Solovljevim ali I sa drugijem ruskim piscima toga vremena tako da je ta sveslavenska ideja okupljanja svih Slavena I duhovnog I kulturnoga njihovoga preporoda bila jošte prilično živa u tome dobu. Tako se pisalo o seljaku, plemiću, trgovcu I inteligentu pa nam ta literatura dadne objektivnu sliku suvremenog stanja vascijelog ruskoga odnosno hrvatskoga društva tim više što se kod pisanja imalo pred očima samo prave Ruse odnosno prave Hrvate odnosno, da budem precizniji, Velikoruse I Velikohrvate jer to ne može biti drugačije. Na toj liniji ideje svekolikog okupljanja vascijelog slavenstva pisala je I naša Ivana Brlić Mažuranić. Pa nam ona dadne nekoju sliku hrvatskoga mužika koji ne krije ili krije svoje vrline I otkriva svoje poroke. On nije nikako poštenjačina jer će ukrasti ono što smatra općim imetkom kao na primjer šumu. Kao u našem Zagorju piše Matoš naše seljačke kuće su otvorene kao I kod Rusa, a ja bih dodao kao I kod Britanaca toga doba jer je naime ovdje u Australiji sve do nedavno bila praksa da su kuće otvorene odnosno da se ne zaključavaju jer ih nitko nema namjeru orobiti. Kažem sve do nedavno. Dakle te su kuće jako slabo zabravljene kao kod naroda vrlo poštenoga. Ruski I Hrvatski seljak je manje više komunista, egalitarista kojemu je samo do pravice stalo ali kao I svi primitivni ratari tako I naš seljak nije štedljiv pa se u našim selima tovi I živi kulak što na ruskom jeziku znači “pesnica” ili “šaka” koji baš tako pesnicom ubire seljačku lihvu pa je dakle lihvar, zelenaš I kamatnik a gotovo u pravilu je I gostioničar koji na veliko prodaje vino I rakiju pa je otuda začetnik finansijskog kapitala kod nas. Prirođenu gostoljubivost I tobožnju dobrotu našega mužika I našega seljaka opisala je ta literatura pa I ta Ivana Brlić Mažuranić kao majku koju zlorabljuju pa je ona prisiljena na užasno prosjačenje mada je snaha bogata, tako nekako. Ako je konzervativan kao svi zaostali slojevi jednoga društva naš mužik ima jako razvijenu stalešku svijest, on je stvorio seljačku slogu I jaki agrarni revolucionarni pokret ali sa staleškom sviješću, on u zločinu I zločincima ne vidi kako Matoš kaže “nesčasnij”, on ne vidi zlikovca kojeg treba kazniti nego nesretnika kojeg je Bog osudio na patnju. Hrvat, Srbin I Rus su najveće europske pijanice koju osobinu su oni shvatili samo kao manu široke slavenske duše. Ali narod kao kod Rusa pije I čaj pa su poznati tako opisi samovara gdje se loži I priprema čaj uz gušću paštetu ali također država toči alkohol I jadni narod kupuje otrovne merzavičke, zapečačene staklenke sa slatkom votkom. I ovdje u Australiji Australci vole votku koja je vodica od koji 50 posto alkohola a možda I više. Tako se opija I staro I mlado uz svirku balalajke ili tamburice I harmonike. Matoš kaže” Rus nije sistematična pijanica kao naši vajnbajseri.” Znači naši su nam Hrvati “sistematične pijanice “ I utoliko gori. Oni su kronični slučajevi koji danas lutaju hodnicima naših mnogih psihijatrija I ustanova za mentalno zdravlje. Nedeljama I mjesecima je solidan sve dok ga ne uhvati zapoj odnosno spiritus pa se opije do delirija. Naš je mužik nezadovoljan svagda, on je svagda očajan zbog nepravednoga socijalnoga poretka I segregacije u državnom školstvu I prosvjeti. Moj Matek bi rekao: “Vuci vole kad nemaš škole.” Naš je mužik svagda posebno religiozan ali naše državno pozitivno pravoslavlje ili katoličanstvo stalno gubi sve više I više pristalica. Tako ima sve više I više formalizma jer oni I one vole biti blizu oltaru da ih prote ili popovi vide I da ih ostali svijet vidi ali nikada nisu vidjele ili vidjeli a nekmoli procitali iti jedno slovo iz Svetoga Pisma. Nego su svi ostali heretici dok je istina ono što im popovi ili prote nalože da je istina. Ali kako je seosko svečenstvo slabo plaćeno to ono mora trgovati vjerskim stvarima i tako zanemariti prave vjerske interese pa nam je stoga danas Zapad pun pravoslavnih I katoličkih ikona iz toga svijeta koje ovdje imaju dobru prođu. Svečenstvu dakle ne preostaje drugo osim milostinje ali I ostale materijalne pomoći vijernika pa se svećenstvo brine za svoje prihode od vijernika ali I od novih državnih davanja jer naime u novom društvu koje je nastalo na razvalinama staroga socijalizma kod nas oni dobro ubiru od svih pa i od državnih davanja I imovine. Pa onda nije čudno da u Hrvata ali I Srba ima zmajeva kojekakvih I skuptura zmajeva kao ona do Hrvatskog Narodnog kazališta gdje vitez kopljem ubija zmaja, jer I kardinal Kuharić jednoć za Domovinskog rata reče kako sada Hrvati idu u boj protiv “zmaja” ali nije znao da ima onih kao što je I Matoš bio jedan od njih koji znaju da je zmaj u Svetom pismu simbol vraga ili Nečastivog. Taj je isti kardinal jednom držao predavanje u Katedrali odnosno misu pa je sve vjernike zapitao: “Evo dragi vjernici, astronauti su otkrili da u svemiru nešto kuca. Što to kuca? To božje srce kuca.” Naša porodica mužika je plodna I naš se mužik ženi mlad I ima u pravilu 5 djece. Moj je Matek imao 5 djece. Kod nas seoske djevojke plešu narodno kolo, ruske djevojke plešu horovod, I kao što kod nas ima djevojčura tako u Rusa ima guljašće djevke. A odatle snahačerstvo, ruski “snašinstvo” koje treba shvatiti u smislu da majke ili oci dakle roditelji dovode kući snahe za svoje sinove ali su one redovito zle djevojčure, zle djevke koje su toliko zle da majkama samo jedino Stribor može pomoći. Naši mužici su hrabri, oni su poslušni vojnici svoga gospodara koji bi I sa trećeg kata skočili kako bi pokazali svoju odanost. Neće se među njima naći niti jedan kukavica ili izdajica ali će klati drugu djecu u ime Krsta ili Križa I svoga novootkrivena naciona. Naš je mužik darovit, on je pronalazač kao I Tesla I svi imaju tog pronalazačkog dara I svi izmišljaju patente za vojno naoružanje, odlikuje se kao I Japanac ili Kinez rijetkim darom podražavanja I asimilacije pa mu nigdje nije teško I svugdje je domaći. Zato su naši mužici tako veliki Britanci pa Amerikanci, pa Nijemci. I kao što Britanci već to dobro znaju on nauči engleski jezik za godinu dana mada drugim nacijama trebaju godine. Matoš opisuje na primjer da je kod nižeg plemstva kod nas takav običaj koji je doista toliko brutalan I barbarski pa onda nije rijetkost vidjeti šljivara s prstima u zdjeli I s nožem u ustima I s pljuvačkom na pladnju. Naši su se partizani do gola svlačili pa bi se onda puzli po polju dok su u ustima noževe imali a onda bi upadali u neprijateljske rovove I klali jer su i moji klali. A onda bi ostali navalili vičući glasno “Hura!” da bi Nijemci srali cijelo vrijeme. Naša inteligencija pak reprezentira kao I svaka prava inteligencija domovinu budućnosti I misao sveopćeg napretka čovječanstva a njen bojni poklič je danas Das ist eine ganz neue philosophische spile I ona je pučkog porijekla ali je, mogli bismo reći I složiti se sa Matošem, autodidaktična, dosta je izolirana pa je plačljiva, sentimentalna ala Arnold ,povučena I doista tužna. Nema dana kada ja ne ronim suze niz bijelo lice. A kao takva ona je stvorila fundamente modernog liberalnog života u Europi jer je I Petar Veliki bio prije svega europski lider velikoga glasa koji je uticao na mnoge pa I na Britance na primjer pa oni tako, što se Kraljičine Garde tiće, imaju gardu koju im je upravo on preporučio. A ruski trgovac je kao I svaki trgovac najuskogrudnija I najsebičnija klasa kao I ona starica lihvarka kod Dostojevskog u Zločinu I Kazni pa ako je Napolen ubio milijune a što ja ne bih jednu staricu lihvarku. Tako je I Isus Nazarečanin šibao trgovce u hramu jer je kod ovijeh trgovaca riječ o vlasti I birokratizmu u kojoj je vlast bez odgovornosti, inteligencija bez inteligencije, zakon bez zakonitosti, svijest terorizma I nihilizma, korupcije od koje sve smrdi jer riba I inače smrdi od glave mada u Rusa kažu upravo suprotno da riba ne srdi od glave jer su sve velike ideje tobože dolazile od velikijeh ljudi odozgo. I onda Matoš kaže da kao što mutna voda sadržava svijetlost na površini tako su mutni I blatni ostali društveni elementi. Dunque, ta je Ivana Brlić Mažuranić upravo pisala o ovijem stvarima ali u obliku dječje literature odnosno priča za djecu I doista je istina da su mnogi momenti I elementi tijeh priča Ruski. A nije niti čudno ukoliko imademo na umu ono od čega smo I krenuli u ovim našim razmišljanjima a to je sveslavenska ideja nacionalnog preporoda.

STENOGRAMI PREDSJEDNIŠTVA SSOH o mome slučaju




Zlatan Gavrilović Kovač




I konačno postoje I stenogrami Predsjedništva SSOH gdje se raspravlja o mome slučaju neposredno nakon stavova Partije I stavova Komisije u kojoj sam bio član pa onda izbačen na ulicu. I to je sve skupa jedna komedija, jedan naš jugoslavenski kupus kojega sam ja platio tako visokom cijenom, da čovjek pukne od smijeha...Ne treba smetnuti sa uma da sam ja također napravio I razgovor sa Šuvarom još 1982 godine koji je štampan u Slu gdje mu je postavljeno pitanje da li je naša omladina “transmisija politike” I pri tome sam upravo anticipirao vlastiti slučaj koji se odigrao u Omladini Hrvatske tri godine kasnije. Jer se ta omladina pokazala u mome slučaju kao posljednja jad I bijeda koja se klanja Partiji vjerujući da će na takav sluganski način steči neke beneficije I povoljnosti u vlastitom socijalnom položaju. Pored toga da je ta omladina u Hrvatskoj bila najbolji primjer bahatosti, javašluka, drskosti I obijesti koja je bila prikrivana podložnošću autoritetima od kojih se očekivala nekakva osobna korist. Dobar primjer je za to slučaj Radne akcije Sava 84 na kojoj sam bio pozvan kao novinar koji je bio svjedokom upravo te obijesti I drskosti Predsjedništva te Akcije koje se ,nakon odlaska na spavanje brigadira , gađala hranom, pitama I rajčicama uz grohotan smijeh djevojaka iz Predsjedništva kojima je to bio najnormalniji odgovor na muško dodvoravanje I zavođenje - dok sam ja krao u kuhinji preostalu hranu jer sam sada imao rijetku priliku da se konačno najedem. To je ta omladina o kojoj je Šuvar govorio u superlativima pa je onda I zaključio taj razgovor riječima: “O omladini ipak mnogo ovisi da li će se prenemagati ili će biti borbeni subjekt. Imam dojam kao da se među suvremenim generacijama naše omladine proširila svijest da su mladi objekt I žrtva ali da ta svijest nije nadopunjena spoznajom da se sami moraju izboriti za povoljniji društveni položaj I perspektive I da se trebaju I moraju buniti ali na osnovama našeg socijalističkog razvoja a ne tražeći da se eventualno tu presađuju kapitalistička ili državnosocijalistička rješenja. Nisam dobro razumio tvrdnju sadržanu u pitanju da je omaldina transmisija politike. U Savezu komunista je više od 700 000 ljudi mlađih od 27 godina. Ako su oni samo transmisija onda su sami odgovorni za to jer su trećina članstva Partije. Mladi su I trećina zaposlenih u ovoj zemlji...No rekao bih da moramo imati na umu ...da je omladina sve više u pasivnom procesu obrazovanja, da je prvenstevno njoj namjenjen konzumentski sadržaj tzv. slobodnoga vremena… I da se manifestiraju senioritet I gerontokracija naročito u društvima koja su nikla na plebejskim revolucijama pa se upustila u mirnodopske kolotečine. Očevi zaposjedaju I drže pozicije a sinovi se bune I onda kada im je ugodno živjeti na polozi toga da ih očevi izdržavaju.”

Dobro Šuvar ovdje nije zaključio tu priču sa institutom snašinstva koje je bilo realnost našega društva gdje očevi iz svojih poriva nabavljaju žene svojim sinovima u odnosu na koje imaju prvenstvo. Eto vidite dokle je ta omladina I prema Šuvarevim riječima dogurala u našemu samoupravljanju. A s obzirom na novu realnost hrvatskoga društva – više se hrvatska omladina ne gađa hranom.

S druge strane, kada se gledaju ti stenogrami I ti magnetofonski zapisi onda se već I u jeziku tih ljudi I jeziku tih dokumenata vidi što je to realnost tih političkih institucija koje su suvereno vladale hrvatskim društvom decenijama . Tako gledamo
na primjer: Analiza ostvarivanja zaključaka RK SSOH I akciono-politički program o zapošljavanju…..ili : Ostvarivanje zaključaka 5 I 7 sjednice Predsjedništva RK SSOH o djelovanju Centra društvenih djelatnosti SSOH, Zaključci sjednice….

I iza ovih naslova vidimo da to nije nikakva omladina koja se buni kako je to zamišljao Šuvar, da to nije nikakav subjekat socijalnim promjena nego da se iza tih institucija , u kojima je gotovo milijun mladih ljudi , krije jedan ogroman mehanizam socijalne kontrole I državni aparat o kojega se nitko nije mogao nekažnjeno ogriještiti. I upravo je čudesna ta veličina I snaga aparata koju sam uspio spoznati na svome vlastitom primjeru . Nije čudno da se taj aparat srušio uz toliku buku, grmljavinu I lom u kojem su stradale na stotine tisuća nevinih ljudi I djece. Ja sam bio srećković koji je uspio preživjeti taj krah aparata, ne samo ja nego I cijela moja mala obitelj, koja je nakon mnogih nedaća isplivala na obalu Australije, živa I zdrava, I koja je sada bila u prilici da otpočne sa svojim životom na nov način.


Ovo je Vlaho Bogišić, pa onda neki izvijesni Žegarac pa onda zaključci















pa onda BRANKO VIGNJEVIĆ















pa su onda Zaključci 8 i 9 sjednice







i ovo je 9 sjednica