Život na dnu Zlatana Gavrilovića Kovača – Filozofski prikaz

Uvod

Knjiga Život na dnu Zlatana Gavrilovića Kovača predstavlja delo koje, kroz egzistencijalno-socijalni diskurs, prikazuje kondiciju ljudske egzistencije u njenim najnižim, gotovo nihilističkim formama. Autor kroz realističke prikaze života marginalizovanih grupa otkriva temelje ljudske patnje, besmisla i borbe za identitet, koristeći pri tome niz filozofskih figura mišljenja koje upućuju na dubinsku analizu pojmova kao što su otuđenje (Entfremdung), autentičnost (Eigentlichkeit), egzistencijalna nemoć i moralna dekadencija.

Epistemološka dimenzija: znanje iz iskustva

Kovačev metod je izrazito empirijski — njegovo znanje o "dnu" nije teorijsko, već proističe iz neposrednog iskustva. Ovde se može primeniti termin empirijska ontologija — oblik promišljanja bića koji izrasta iz opažanja konkretne, često brutalne stvarnosti. Autor ne nudi apriorne ideje o dobru ili pravdi; on, poput Humea, polazi od čulne datosti sveta, gradeći sliku čoveka kao bića koje je formirano i izobličeno kroz konkretne životne uslove.

Egzistencijalna analiza: autentičnost i pad

U Kovačevom prikazu ljudskog života na marginama društva dominantna je heideggerovska tenzija između autentičnog i neautentičnog postojanja. Subjekti njegovih priča egzistiraju pretežno u modusu Das Man ("oni", "neko"), uronjeni u kolektivno postojanje bez lične odluke o sopstvu. Njihov život je serija prinudnih reakcija, neautentičnih poteza kojima pokušavaju da izbegnu bol i glad, bez dublje refleksije o smislu postojanja.

Ono što je posebno snažno izraženo jeste motiv "pada" (Der Fall), pojma koji kod Heideggera označava udaljavanje čoveka od sopstvene biti. Život na dnu nije samo socijalna pozicija; to je ontološki pad, gubitak odnosa prema mogućnosti autentičnog postojanja.

Socijalna ontologija: zajednica kao iluzija

Kovačev tekst implicitno sledi Hegelovu ideju o nužnosti priznanja (Anerkennung) za ostvarenje slobode. Međutim, u svetu koji opisuje, mogućnost međusobnog priznanja gotovo da ne postoji. Subjekti su izolovani, instrumentalizovani, jedni drugima sredstvo preživljavanja, što vodi do radikalne dehumanizacije. Zajednica je ovde samo površinska konstrukcija; njen dublji ontološki temelj – zajedništvo u slobodi i međusobnom priznanju – ne postoji.

Može se reći da Kovač prikazuje negativnu dijalektiku zajednice – umesto sinteze suprotnosti, imamo amplifikaciju razaranja i otuđenja.

Moralna filozofija: dekadencija i nihilizam

Moralno stanje likova u Životu na dnu može se posmatrati kroz prizmu Nietzscheovog pojma umiranja vrednosti. Tradicionalne vrednosti – poštenje, solidarnost, dostojanstvo – su obezvređene, ili su preživele kao prazne forme. Umesto moralnog imperativa (u kantovskom smislu), dominira čisti pragmatizam opstanka.

Ova dekadencija vodi ka nihilizmu, odnosno gubitku svih viših ciljeva i vrednosti. Život više nema inherentnu svrhu, već se svodi na niz trenutnih zadovoljstava i izbegavanja bola, čime subjekti postaju svojevrsni "poslednji ljudi" (letzte Menschen) iz Nietzscheove vizije, zarobljeni u banalnosti i nesposobni za prevazilaženje sopstvenih granica.

Fenomenologija bola i patnje

Kovač fenomenološki precizno opisuje patnju: ona nije samo fizička, već i egzistencijalna — bol gubitka smisla, bol nemogućnosti izbora, bol permanentne neslobode. U tom smislu, Život na dnu može se čitati i kao fenomenologija ljudske nemoći, gde subjekt više nije gospodar svoje egzistencije, već puki proizvod sile okolnosti.

Patnja ovde dobija skoro ontološki karakter: ona nije akcidencija, već suštinsko svojstvo egzistencije na dnu društvene hijerarhije.

Zaključak: Ontologija beznada

Život na dnu Zlatana Gavrilovića Kovača je duboko filozofsko delo, iako nije pisano filozofskim stilom. Njegova vrednost leži u autentičnoj, neuljepšanoj analizi najnižih slojeva egzistencije, u raskrinkavanju socijalnih mitova o solidarnosti, pravdi i ljudskom dostojanstvu. Kovačevo delo može se posmatrati kao neka vrsta savremene "ontologije beznada", gde pojedinac nije samo socijalno nego i ontološki napušten, gde se život svodi na preživljavanje bez ikakve transcendencije.

Ono što ovaj prikaz čini izuzetnim jeste njegova sposobnost da kroz jednostavne slike života dotakne najdublje filozofske teme: smisao, slobodu, autentičnost, i konačno – mogućnost ili nemogućnost spasenja.

Branko Milić, filozof i sociolog

A.D. 2025.

IVO DRUŽIĆ












STIPE ŠUVAR

STENOGRAMI




UVODNA RIJEČ





I konačno poštovanom čitateljstvu se predstavljaju stenogrami ili magnetofonski zapisi sjednica u CK SK Hrvatske u rasponu od 4.veljače1985, 20 studenoga 1985 I ranije 15 srpnja 1985 godine I 17 rujna 1984 godine koji se odnose na političku aktivnost I angažman autora u Partiji Hrvatske . Takva su tri odnosno četiri stenograma, jedan sa sastanka radne grupe SSRNH u slučaju snimnja filma o Mussoliniju , jedan stenogram koji se odnosi na Komisiju za idejni I teoretski rad CK SKH I dva stenograma, jedan manji, koji se odnosi na sastanak Predsjedništva CKSKH u pogledu zbivanja u omladinskom glasilu Studentski list iz Zagreba.

Ovi se stenogrami predstavalju javnosti zato da bi se svi osvjedočili o karakteru autorovih političkih nastojanja u Partiji s obzirom da je nedovoljno poznata pozadina moga uklanjanja sa političke scene Hrvatske. Znači ova knjiga stenograma pokušava pokazati politički profil autora I kakve je sve on ideje imao u svojoj borbi za socijalističku stvarnost jugoslavenske zajednice. Ali istom govori I o izvijesnoj mjeri osobne hrabrosti autora da se suoči sa realnim problemima vremena ali I nerazumijevanjem sredine u kojoj je djelovao godinama. A sasvim se malo govorilo o toj hrabrosti koja je ovdje izgubljena u banalnostima političkoga mišljenja kod nas. Dakle ovi stenogrami govore o autoru ponajviše I njegovom mjestu u ondašnjim političkim prilikama u Hrvatskoj sredinom 80 tih godina prošloga stoljeća neposredno pred ratnu kalvariju kod nas I u vremenu priprema za nju. Ali knjiga govori I o ljudima koji su kreirali politiku Partije neposredno pred disoluciju zajedničke države. A govori ponajviše o tome kako se odgovorni ljudi hrvatske Partije uopće nisu snalazili u tim vremenima teških nacionalnih iskušenja . Oni pojma nisu imali što rade pa onda nije čudno da je na političku odgovornost pozvana socijalistička BIJEDA kakav sam ja bio mada je društvo grcalo pod teretom enormne inflacije I međunacionalnih sukoba. Oni su u mome “slučaju” vidjeli rješenje svih zagonetki nacionalnoga života u Hrvatskoj pa su sve svoje frustracije I nesposobnost projicirali u jedan takav marginalan slučaj kao što je jedna omladinska tiskovina koja se u moje vrijeme borila sa tiražom od tisuću primjeraka tjedno. I kao što rekoh napravljen je “slučaj” preko kojega su se trebali riješavati krupni međunacionalni problemi u Hrvatskoj – da čovjek pukne od smijeha.
Znači ova knjiga stenograma govori o ljudima koji su uglavnom izvan prostora I izvan vremena bili većinom dobronamjerni ali jedan dio također izvan prostora I izvan vremena bili večinom zlonamjerni prikrivajući svoju licemjernost I inferiornost demokratskim centralizmom I statutom Partije. A bili su izvan vremena I prostora jer nisu poznavali realnu svjetsku političku I socijalnu situaciju koja je išla u pravcu liberalnoga kapitalizma I glorifikacije slobodnoga tržišta ili onoga što se kod nas zvalo novim ekonomskim zakonitostima dakle da nisu znali stvarnost novoga vremena kada socijalizam postaje prošlost koje se više nitko ne želi sjećati. I kao što je I inače slučaj sa velikim birokratskim mehanizmom I aparatom tako se I u ovom slučaju pokazalo da je taj aparat toliko inertan da je totalno nesposoban uhvatitit se u koštac sa nadolazećim problemima pa onda nije čudno da je tako naglo I uz veliku buku I krah nestao sa političke scene Hrvatske I Jugoslavije A cijena je bila previsoka. Kao što sam I ja previše žrtvovao, dao I uložio I cijela moja mala obitelj a da nam je vraćeno na takav krajnje bestijalan , grub I težak način zbrinjavanjem u psihijatrijsku bolnicu kao težak duševni psihijatrijski slučaj.
Sada se javnosti predstavlja cjelokupno moje djelo iz kojega se mogu polučiti neki zaključci u pogledu moga zdravlja pa se tako nakon 4 decenije zbrinjavanja po psihijatrijskim institucijama konačno dolazi do Istine da se zdrav čovjek sa kojim mnogi nisu dijelili isto mišljenje trebao izolirati od sredine kojoj je bilo stalo , u tim neizvjesnim vremenima , samo do svoga komfora, sigurnosti I premija.

Na kraju bih rekao to da se moja egzistencijalna situacija nije naročito promijenila niti dolaskom u Australiju. Ja sam uspio prebjeći iz ratom zahvaćene Hrvatske ovdje u Adelaide ali se moje prilike nisu ništa ozbilnije promijenile ako nisu bile I gore od onih u Zagrebu. I na kraju bih rekao da su I jugoslavenski I australijski ORAO uspjeli u tome da me smjeste među moja vlastita govna , I jedni I drugi su to uspjeli, a meni ostaje kao slutnja to da je rasulo ovih država značilo na stotine tisuće ubijenih nevinih ljudi I djece . Kakve li ironije!


Zlatan Gavrilović Kovač

RECENZIJA “FILOZOFSKIH ESEJA “ BRANKA MILIĆA




dr. Zlatan Gavrilović Kovač





Branko Milić je napisao novu knjigu Filozofskih eseja koja se pojavljuje nakon opsežne njegove Povijesti filozofije koja je objavljena u Zagrebu . Ovo je također jedan veliki kompendij filozofskih ideja koje se promatranju u njihovu povijesnom razvoju I s obzirom na socijalne implikacije različitih filozofija I kako je ta filozofija korespondirala sa socijalnim prilikama određenoga vremena. Znači nije ovdje riječ samo o filozofskim analizama nego I o sociološkom karakteru I pozadini svake filozofije. I ja odmah moram reći da sam poput Epikura “uživao” čitajući ovo veliko djelo . A uživao sam u “normalnosti “ I “zdravlju” autorove filozofije jer smo mi na prostorima bivše države decenijama bili na udaru Praxisa za kojeg se na koncu ispostavilo da je bio teško bolestan od Blocha, Heideggera ili Marcusea. Točno prema stajalištu Friedricha Nietzschea da filozofija djeluje profilaktički naime da zdrav čovjek od nje postaje zdraviji a bolestan još bolesniji. Pokušat ću to potkrijepiti primjerima filozofa zagrebačke filozofske škole koja mi je I najbliža jer sam bio njihov student pa je u nekom smislu jasno da ovu školu poznajem najbolje .A nakon toga pokušat ću dati svoje mišljenje I o ovoj knjizi koja za mene predstavlja jedno veliko otkriće na koje smo čekali već nekoliko godina.
Prvo bih htio spomenuti slučaj profesora Milana Kangrge , jednog od utemeljivača jugoslavenske praksis filozofije koji je 2006 godine ( 2010) objavio u Beogradu svoju zadnju knjigu Spekulacija I Filozofija u kojoj je sabrao sve svoje najvažnije misli. I on je za taj svoj poduhvat rekao da je “produbio samoga Marxa” jer to nitko prije njega nije znao tako dobro pa je u svojoj megalomaniji zapisao:

Uspije li autoru bar u tom smislu zainteresirati čitatelja, da po-
kuša razmisliti o svom svakidašnjem životu, onda će time djelomi-
čno biti „naplaćen njegov trud“, a i Marx će nakon toga biti svakako
nešto „bliži“ onima koji nisu opterećeni raznim predrasudama ili
nametljivosti kapitalističko-ideološke propagande totalno „anti-
marksovski indoktrinirani“! Živimo u eri falsifikata i propagandi-
stičkih laži, i često je teško snaći se čak i u najbanalnijim životnim
situacijama, jer smo neprekidno izloženi svjesnim ili nesvjesnim
dezinformacijama (na televiziji, radiju, u štampi i drugim medijima,
što manipulatorima javnosti stoje danas na raspolaganju) (10)

Autor smatra, i to je kao bitno nastojao pokazati i izvesti u
ovoj knjizi, da je upravo spekulacija taj put u smislenost života, ko-
ji može biti – možda?! – „spasonosan“ za sve nas kao suvremenike
(ljude), u našemu toliko potrebnom i gotovo neophodnom samo-
otrežnjenju u uvjetima – otuđenosti i postvarenosti cjelokupnog ži-
vota u svim njegovim aktualnim oblicima. Utoliko je ovdje i raz-
matranje tog spekulativnog bitnog momenta života – s onu stranu
postojećega – mišljeno ujedno kao pravo i primjereno „uvođenje“
u Marxovu misao kao istinsku samosvijest epohe u kojoj živimo. (11)


I sada mi vidimo dokle seže ova filozofija koja nas uvjerava da se trebamo “otrijezniti” jer smo previše pili ...A u završnom poglavlju ove knjige a primjereno tome vlastitom “otrežnjenju” on će pored klasika marksizma spomenuti I Žaka Monoa zahvaljujući kojem je dospio do toga da desna strana mozga predstavlja “mutež” I da ne može svatko biti intelektualac:

Ako je pak tome tako, onda se moramo upitati može li se sva-
ki mozak – kao što to pita i odgovara Leibniz za svoj pojam aper-
cepcije (samosvijesti) – doista potruditi da dođe do te spoznaje, ali
je time ujedno implicirano pitanje: dospijeva li svako tzv. ljudsko
biće do toga da bude čovjek kao samosvjesno biće, koje bi u svako
doba bilo toliko – „kritično“ prema sebi i svemu što ga okružuje?!
Ili: najčešće ostajemo na nivou te „desne strane mozga“ koja je
u stanju „muteža“ ili „pomućenosti“ toliko da iz toga ne može pro-
izići nešto „jako dobro“ kao rezultat (čime se odmah nameće pita-
nje: može li desničar biti intelektualac?)? (399)


Velika filozofija nema što!


Ili na primjer pogledajmo “zdravlje” njegovoga “oponenta” sa iste katedre filozofije u Zagrebu Branka Despota koji je dao intervju časopisu Spectrum studenata KBF a pod imenom O razmimoilaženju čovjeka naspram samoga sebe I Drugih:


Spectrum: Zašto se današnji čovjek osjeća izbačen u svijet?
Zašto više ne govori Bogu?



B. D. Dan je svaki dan (i noć). Današnjica je Dan u svim danima.
Otuda je nužno, pita li se za zašto današnjosti čovjeka ili ma
čega drugog, prethodno postaviti pitanje porijekla osebujne
današnjice (epohe, vijeka, doba, vremena). Današnjica je oči-
gledno takovo vrijeme kojemu je sve bivše i sve buduće ono
koje više nije ili ono koje još nije. To je vrijeme koje ništi kako
svoju prošlost tako i svoju budućnost i vremeni svoje puko
sada kao jestbiti. To i takovo vrijeme nužno izbacuje svako
(uvremenjivo) bijúće na površinu onoga sadajest. Čovjek tu
svagda (svagdan) tek sadajest, izbačen iz punine vremena u
zgoljnu suvremenu prazninu stvari među stvarima i drugih,
drugog čovjeka i to kao pojedinca (individuum, a;tomon), a
cjelina toga drugog (stvari, društvo, priroda), u svjetlosti (ili
mraku) današnjice, zove se svijet. Čovjek se osjeća izbačen jer
jest tako da je izbačen kako iz vremena tako i iz sebe sama
(iz svoga bitstva, naravi, zajedništva bitstva i punog vremena)
na površinu onoga jestsadabiti.


I mi sada vidimo kako taj KUPUS od pojmova biva prihvaćen kao velika svjetska filozofija, da čovjek pukne od smijeha. Pored toga da to nitko od studenata uopće ne razumije, a ne razumije jer je BOLESNO - a onaj tko je bolestan taj treba da se leči.


I konačno bih zaključio sa filozofijom poznatoga Žarka Puhovskog koji govori o razlici “totalitarizma” I “diktature “ I to ne bilo gdje nego baš na stranicama Muzeja Jugoslavije u Beogradu jer se oboje asocira sa tom Titovom Kućom cvijeća : “podsjećajući na narav totalitarizma” gdje se “dokazuje ljubav prema velikom vođi” jer “totalitarizam počiva na ljubavi “ za razliku od diktature koja počiva na strahu: “totalitarizam polazi od toga da onaj koji ima moć nije objekt straha nego ljubavi” “masovna ljubav spram vođe uspostavljanje jednog odnosa u kojem se ukida razlika društva I države, privatnoga I javnoga I privatni osjećaji prelaze u javnost, postaju dio javnoga I političkoga diskursa I tako cementiraju moć vođe” Da čovjek pukne od smijeha jer je to na stranicama Titova groba pa u neku ruku zastrašuje to pljuvanje po mrtvome čovjeku I to još od njegove rodbine. I onda jos se postavlja pitanje da li je Jevrejima u Njemačkoj Fuhrer bio objekt ljubavi ili straha I da li je taj poredak bio totalitarizam ili diktatura. Isto vrijedi I za naš slučaj u Jugoslaviji koja je pokušavala, recimo to sasvim otvoreno, stvoriti jedno društvo dostojno čovjeka , kako bi ljudi živjeli u miru , ljubavi I prosperitetu. Sve je to Žarku Puhovskom banalno!


Za razliku od ovoga KUPUSA zagrebačke filozofske škole ovdje se imamo prilike susresti sa prekrasnom filozofijom jednoga zaljubljenika u mudrost koji sustavno u povijesnom slijedu izlaže najvažnije filozofske ideje na jednostavan I razumljiv način. I ja općenito mislim da je u našoj filozofiji bilo previše nerazumljiva sadržaja jer su se naši filozofi ogriješili o semantiku I sintaksu jezika I to ne bez posljedica naime da ih se shvaća čudacima koji nemaju nikakve veze sa stvarnim svijetom. To je sasvim u suprotnosti sa gledanjem starih Grka kod kojih su filozofi bili poštovani I ugledni građani polisa ili su pak bili zakonodavci I upravitelji države. Na žalost danas su filozofi predmet poruge I ludosti.
Naš autor prati razvoj filozofskih ideja I to od Miletske škole pa sve do najnovijih filozofija Pontija, Deride ili poznatoga japanskoga filozofa Fukujame na način da je autoru stalo do same filozofije za koju vjeruje da je :

Filozofija, kao jedan od najstarijih oblika ljudskog traganja za istinom, nije samo akademska disciplina, već i temeljno refleksivna delatnost koja oblikuje razumevanje čoveka o sebi, drugome i svetu. Od svojih najranijih formi u predsokratskim spekulacijama do savremenih analitičkih I kontinentalnih škola mišljenja, filozofija ostaje mesto gde se susreću ontološka pitanja sa sociološkom uslovljenošću ljudske egzistencije. (2)



Filozofiju možemo pronaći svugdje, u govoru , u novelama I romanima, poeziji, znanosti, umjetnosti ali potrebno je shvatiti da biti filozof implicira nešto što bismo mogli nazvati tijelom onoga što su u starom vijeku skeptici nazivali bios , što je svakodnevni život, kada su kritizirali druge filozofe da ne primjećuju svakodnevne pojave života, česte manire gledanja I djelovanja što je prema skepticima pretpostavljalo poštovanje običaja I zakona zajednice , pa onda prakticiranje umijeća ili trgovine, zadovoljenje tjelesnih potreba I vjeru u nužnost I neumitnost ljudske akcije. Ali u Platonovim dijalozima Sokrat se zove atopos što znači neklasificirani. Ono što njega čini atopos je precizno činjenica da je on philo-sopher u etimološkom smislu te riječi , da je on zaljubljenik u mudrost . A za mudrost je Diotima rekla u Platonovom Simpozionu da to nije ljudsko stanje nego da je stanje perfekcije bitka I spoznaje koja jedino može biti uzvišena I sveta. To je takva ljubav prema mudrosti koja je strana ostalome svijetu , koja čini filozofa strancem u tom svijetu. Ali to je daleko od KUPUSA naših filozofa jer su Grci svagda bili razumijevani kao ljudi dostojni divljenja a ne ljudima kojima se podsmjehuje I ruga.
I ja mislim da ova knjiga jest jedan takav filozofski kompendijum koji je dostojan svake pažnje I ja je osobno toplo prepuručem za čitanje , objavljivanje I štampanje.

PAR RIJEČI O KNJIZI RASTKA STANIŠIĆA “HRONIKA GNEVA”



Zlatan Gavrilović Kovač



To je jedna priča o ljudima imaginarnog mjesta Dol I narodu koji obitava u Baltskom kraljevstvu ali je ovdje fantazija autora svagda u svezi sa aktualnim prilikama suvremenoga srpskoga društva. Istina postoji mjesto Dol u općini Babušnica u Pirotskom okrugu na Jugu Srbije sa svega 12 stanovnika iz popisa stanovništva 2022 godine. Pa onda postoji selo Dol koje zvanično ne postoji u blizini Bele Palanke sa svega 4 stanovnika. Pa moglo bi se reći da I u Hrvatskoj postoji selo istoga imena Dol na otoku Braču, pa postoji Dol na otoku Hvaru. Znači nije nepoznato ime. I doista ovdje je riječ o jednoj hronici gneva ili o hronici naroda za kojega autora napominje : “Ovaj narod je toliko dugo bio žrtva da malo što drugo ume I želi da bude “ ( 99)
Moram priznati da je meni bilo malo teže čitati ovaj roman zbog jednoga velikoga neobičnoga simbolizma, mnoštva metafora koji se skladno isprepliću sa fantazijom autora koji ima u vidu kurentne srpske prilike. To se vidi na samome početku romana u imenima likova kao što su Hron, Vidar, Bezdna , Svir …. ili u imenu glavnoga grada Volgsom pa I u samom imenu kraljevstva koji ima u vidu Kraljevinu Srbiju koja je svakako svojevremeno predstavljala europski faktor kao što je I ovo Baltsko kraljevstvo u romanu nekakav faktor . Postoji isto I Beskrajna stena što je zapravo vulkan u blizini toga mjesta ali ja ne znam da tako nešto postoji u Srbiji I uopće na Balkanu. Jedino ukoliko zapadne sile nisu nekim svojim seizmičkim oružjem napravile taj novi vulkan u novije vrijeme. Ne bih se ničemu čudio. Ja sam ovu knjigu čitao više kao filozofsko ili kulturološko djelo a manje sam pažnje polagao estetičkoj problematici, znači manje sam se pitao što je u tom romanu lijepo a što ružno. Ima I jednoga I drugoga. I tu je autor krenuo od jedne konstatacije da je “vazda u iščekivanju narednih tragedija narod izmestio bedeme van trošne domovine što im beše oteta I knjiga koje im behu spaljene I stao da je zida u usmenoj reči. Porušeni su zamci , zatrti narodi , iščezli I juradivi o ođavoljeni ali reč traje I ona iz svetih spisa I ona što je pronose pesnici I basmari. Jedino što opstaje je ono neopipljivo, što se u šapat može skriti” (34) Lijepo je to Rastko rekao! Istina, I prema autoru ovoga romana riječi imaju veliku silu koja se opire I smrti pa on zapisuje “ prilike da se slovima srode pokojni I nerođeni I time ubije smrt. Pa ti sada piši…” (73) Ali u ovome našemu razumijevanju treba biti dovoljno oprezan da riječima I jeziku ne pripišemo previše Istine pa da onda tvrdimo da literatura ne poznaje zbilju izvan one jezičke. Jer je literatura nešto više I ne može se reducitati na problematiku jezika jer bi inače okončala u logici nego kao I kod Hegela iz njegove Estetike treba držati da je literatura carstvo duha ili konkretnije I realnije da literatura sabire I reproducira totalitet povijesnoga I socijalnoga života. To treba razumjeti.
Mi smo dugo na prostoru Balkana živjeli u sjeni Radomira Konstantinovića I njegove Filosofije palanke. Krleža je na primjer jako cijenio ovo Konstantinovićevo nastojanje I mnogi su se povodili za njim kao što mnogi I danas smatraju to djelo kamenome međašem suvremene srpske kulture. Tu je srpsku kulturu Rastko Stanišić nazvao Zamkom kulture, Zamkom prosvjete I obrazovanja . Taj je zamak porušen a sada treba napraviti novi I ja se tu slažem sa autorom . Ali je važnije postaviti fundamente jer je Konstantinović dao zapravo jednu grotesknu sliku te srpske kulture. A tu je riječ o preuveličavanju, hiperbolizmu, prekomjernosti, pretjeranosti negativnih tendencija u srpskoj kulturi pa onda nije čudno da se na Facebooku na primjer kao I na drugim društvenim mrežama javljaju stranci koji nas uvjeravaju da smo primitivni I zaostali. Ova groteska Konstantinovića da

„Ovaj duh je okrenut protiv povijesti, svemu tuđinskom i duh je protivljenja povijesti. Ono što je nužno za Europu nije nužno za ovaj duh, europska sudbina koja je sudbina racionalizma i tehnicizma ne mora biti srpska ili općebalkanska sudbina. Iracionalizam je oruđe protiv europsko odnosno protu-svjetsko. On je funkcija kritike Europe kao svijeta racionalizma, duh koji osporava taj racionalizam i tehnicizam i povijest koja se oplodila u samom humanizmu. Duh naroda u svom pozivanju na stvaranje moderne srpske kulture na osnovama patrijalhalne civilizacije ovdje se ističe protiv same povijesti. Bačlamsla kultura je primitivno tradicionalistička što znači, da nije racionalistička i tehnicistička i da samim tim njena budućnost ni u kojem slučaju ne mora biti europska. Racionalizam na Balkanu nisu bili i nikada neće ni biti. Iracionalizam i instuicionizam nalaze svoju zajedničku točku u protiu-europejstvu pozivanjem na „svečovečanski duh buduće srpske kulture“. Stoga je duh naroda izraz agonije pa ne može biti drugo nego strah od pojave duha kao svjetskog duha, strah duha od duha.“
(„Filozofija palanke“, str. 348-366)

zapravo aludira na osjećaje nezadovoljstva koje rađa nemogućnost I nevjerojatnost ove slike. Nevjerojatno je I nezamislivo nakon Velimirovića u srpskom religioznom mišljenju smatrati ovu kulturu izrazom agonije, da ne može biti drugo nego strah od pojave duha kao svjetskoga duha. Ova nemogućnost, nezamislivost proizvodi nama današnjima snažno osjećanje nezadovoljstva . Preuveličavanje negativnoga, nepotrebnoga do granica nemogućega I čudovišnoga – to je već prema Šnegensu osnovna odlika groteske. Zato je groteska uvijek satira. Gdje nema satiričke usmjerenosti nema ni groteske. Iz ovoga određenja groteske Šnegens izvodi I sve osobenosti rableovih slika I njegova stila pisanja: prekomjernost I pretjerivanje, težnja da se u svemu prekorači granica, beskrajno duga nabrajanja , gomilanje sinonima I slično. A upravo je takva Filosofija palanke Radomira Konstantinovića

Meni se i danas čini, da je ovdje riječ o jednom zagovaranju racionalizma kao europske činjenice, iako je problem što zapravo ta Europa znači i danas pa se tako slažem sa Krležom koji je pisao svojevremeno, da je šest stoljeća kapitalističkog razvoja Europe dugi povijesni period jedne civilizacije kojoj su faktori sile i dividenda bili i ostali jedini istinski principi. U ovom stavu se slažu i Krleža i Velimirović, samo što je malo drugačije izraženo pa je tako Velimirović zapisao da je svjetski rat prouzročen bogoodstupništvom, ohološću i bezakonjima kršćanskih naroda u Europi o to je otprilike slična teza. Drugim riječima da je taj Zapad koji ima sudbinu tehnicizma I racionalizma u nesuglasju sa fundamentalnim religijskim načelima . Ja toj racionalističkoj paradigmi koju zagovara Konstantinović suprotstavljam onu Pascala koji stoji na tom polazištu, da se apstrakcijama racionalističkih sistema suprotstave konkretne forme života. Znači, ja ostajem ovdje na zapadnome mišljenju, nisam krenuo dalje od toga prema npr. Dostojevskom. Za Pascala je pitanje smisla i spasa čovjekovog života od centralnog značenja. Izbavljenje nije ni u prirodnoj znanosti niti je njegova sudbina određena objektivom moći normi, već je ta sudbina određena u duši samog čovjeka. Pascalov pesimizam i obrat prema vjeri rezultat je jednog misaonog uvida, da nema nikakvog prirodnog morala, nikakvog racionalnog uvida u svjetsko-povijesno zbivanje, nikakvog ubjedljivog dokaza Boga, ali postoji potreba za tim, grozničavo traganje za tim smislom.

Činjenica smrti čini tu dilemu neizbježnom. I ja se sada sjećam rečenice Rastka Stanišića iz ovoga romana Hronika gneva gdje on kaže: “Nema u tvojoj smrti ničega milostivoga kao što nije bilo ni u tvome životu. “ (92) Dakle, ovdje je izražen jedan stav kako se u svim tim pitanjima mora apelirati na izvan intelektualne pogonske snage. Zato je Pascalov Bog, Bog izbavljenja duše, Bog kojeg osjećamo srcem, a ne u razumu i zato je on Bog kršćanske milosti. Ukidanje proturječnosti čovjekovog života u Kristovoj milosti pravi je smisao religije. Dakle, „srce“ ovdje nije ništa drugo, već nositelj želje za smislom našeg života. Zato znanost ne dopire do odgovora na koje postavlja priroda pa zato Rastko zapisuje “Ipak priroda ide svojim tokom. Njeni stihovi se ne goropade niti umiruju, kazao mu je davno Hron. Tumačenje njenog spokoja I besa buncanje je onoga koji je ne shvata” (71) Postoji nešto neshvatljivo I nerazumljivo što kao iracionalni ostatak fundamentalno određuje naš život. Zato “svetina” ima nakanu da mnoga zbivanja tumači jedino kao milost ili kaznu nerecivih sila” ( 34) Ali svi smo mi ta “svetina”

Odatle naša vjera : “Moja vera je bila uslovljena mojim vidom “ (111) A moja vjera je uslovljena onim uzvišenim I neizrecivim.