DOKUMENTI
S obzirom na najnoviji problem ratnog sukoba u Ukrajini i pitanja dokle može dospjeti jedna rusofobija koja vlada čitavim planetom danas, htio sam pred čitateljstvo iznijeti nekoliko dokumenata iz mog političkog djelovanja koncem '80.-tih godina prošlog stoljeća, dakle, iz vremena neposredno pred ratnu kalvariju kod nas. Ne treba posebno uvjeravati kako su negativno bili razumijevani ovi moji prilozi na CK Hrvatske. Tako sam bio shvaćen primjerom desne orijentacije hrvatskih komunista koji su u birokratskim oligarhijama vidjeli posljednju slamku spasa. Tako je i Partija i ja zajedno sa njom, bila razumijevana nositeljem političkih, društvenih, ekonomskih, kulturnih i moralnih poraza koje je hrvatski narod doživljavao pod vlašću republičkih oligarha i tajkuna. Ja sam opet figurirao u toj slici kao najuvjerljiviji primjer staljinizma koji se pozivao na nacionalne interese samo da bih ostvario svoju karijeru do koje mi je tobože bilo najviše stalo. Ta je rusofobija u mome slučaju kulminirala tezom da sam ruski đak i agitator ruskih propagandnih instituta, agent KGB-a ili NKVD-a nije bitno, jer je to sve jedno te isto, a to je značilo da u Titovom poretku ne mogu proći nekažnjeno. Ja sam nedugo kasnije sproveden u zagrebačku ludnicu Centra za mentalno zdravlje u kojoj sam trebao ostati cijeli svoj život, ali sam stjecajem povoljnih okolnosti u Australiji iz te ludnice izvučen pa se sada sjećam ovih mojih priloga za koje su i moje kolege na poslu govorile da su „gluposti koje samo lete zrakom“ ili pak da je riječ o „razvlačenju mrtvoga psa“, da čovjek pukne od smijeha!
Ja poštovanom čitateljstvu prilažem 4 priloga iz tog vremena: „Naša društvena kritika“, „Prosto zrakom glupost leti“, „Razvlačenje mrtvoga psa“ koji su objavljeni u zagrebačkom Poletu i tekst „Antisocijalizam Radomira Lukića“ koji je objavljen u zagrebačkom Studentskom listu. Na treba ovdje posebno napominjati da su naslovi tih mojih priloga kao i podnaslovi i lidovi bili redakcijski.
Konačno htio bih reći par riječi o toj kritici i o kritici te kritike koja je predstavljena čitateljstvu u mojim radovima kao i u Bijeloj knjizi iz 1984. koja je predstavljala najviši partijski i državni dokument tog vremena, dakle, vremena pred totalni raspad države i ratna stradanja početkom '90.-tih godina prošlog stoljeća. Kad se gledaju danas te kritike, onda se svakom normalnom čovjeku postavlja pitanje : kako je bila moguća jedna zajednička država na takvim tezama, sa takvim animozitetima, sa takvim nacionalnim i vjerskim razmimoilaženjima, sa takvim netrpeljivostima, sa takvom nacionalnom arogancijom, brutalnošću, isključivošću pa se meni i onda i danas čini da nikako nije bila moguća!
NAŠA DRUŠTVENA KRITIKA
Ako pojam “kultura” ne ograničavamo na pitanja umjetničkog stvaralaštva onog literarnog, teatarskog, filmskog itd. već ovim obuhvatnim pojmom označimo duhovnu proizvodnju jednog društva, tada predmetom ove rasprave može biti i naša društvena kritika ili bolje priroda naše društvene kritike ili društvene teorije koja sebe u svojoj samodopadljivosti jos naziva lijevom kritikom, lijevom teorijom, a ponekada i neideologijski posredovanom društvenom znanošću kao čistom istinom, ali valja na samom početku onemogućiti pojavu izvjesnih nedoumica koje se mogu javiti utvrđujući teorijske i praktičke granice kritike o kojoj je riječ. Ako bismo pokušali skicirati karakter lijeve kritike kod nas danas, tzv. lijeve negacije to mišljenje možemo obuhvatiti ovim popularnim tezama ili optužbama:
Politička praksa Partije praksa je neargumentiranih birokratskih presuda i kvalifikacija. Politička praksa Partije praksa je političke hajke protiv inteligencije. Politička praksa Partije praksa je neargumentiranih i autoritarnih osuda. Politička praksa Partije praksa je birokratskih oligarhija koje u nacionalnoj vlasti imaju neiscrpan izvor privilegija. Praksa Partije praksa je represije i drakonskih kazni. Praksa Partije otkriva onu birokratsku samovolju nezamislivu u zemlji sa pravnim poretkom. Praksa Partije praksa je moralne i političke diskriminacije.
Tradicija Partije tradicija je diskriminacije, etiketiranja i klevetanja neistomišljenika čime se potrđuje bit birokratske ideologije, ono teološko svojstvo staljinizma - neprijatelj je svatko tko ne misli kao mi i tko nije s nama taj je protiv nas.
Politička praksa partije prema nekim teoretičarima jest politička grmljavina u kojoj je kultura povod za međurepubličke obračune i predmet manipulacije birokratkih oligarhija, dimna zavjesa za nove ofanzive konzervativnih i antidemokratskih snaga jugoslavenskog poretka koji se svim sredstvima opiru neminovnim i radikalnim društvenim reformama u smjeru demokratskoga socijalizma i stvaranja prosvjećenog civiliziranog društva u kojem bi stvarna sloboda pojedinca i integralna demokratska prava građanina bila pretpostavljena svakoj autoritarnoj birokratskoj državi.
Metode partije ovi autori uspoređuju sa metodama kulturne revolucije u Kini. Partija pati od idejnog konzervativizma. Partija je nosilac historijske regresije u razvojnim koncepcijama društva, ekonomiji, kulturi i civiliziranju jugoslavenskog prostora. Partija je nosilac političkih, društvenih, ekonomskih, kulturnih i moralnih poraza koji jugoslavenski narodi doživljavaju pod vlašću birokratske oligarhije i njenih čelnika. Marksizam je stvaralački i moralno odavno istrošena ideologija. Sve ovo i još štošta drugog ovim autorima objektivno označava poraz demokratskog socijalizma.
To su glavne teze koje nam se podastiru, a u nešto izmjenjenoj formi ili pak eksplicitno takve bivaju dostupne i javnosti. Podastiru ih na primjer znalac i stradalnik, filozof i patetičar Svetozar Stojanović, kulturolog Predrag Matvejević, a i onaj literat i osvjedočeni prijatelj istine i pravde Dobrica Ćosić. Doista sve sami „misleći ljudi“. Malo prije u raspravi Puhanić je rekao kako valja u Partiju uključiti sve misleće ljude. Zar baš „sve misleće ljude“? Kada je o Partiji riječ, vazda treba imati na umu da Partija nije nikakav skup mislećih ljudi, filozofa, teoretičara ove ili one orijentacije, kvazimarksista. Mi imamo posla sa partijom proleterijata i samo sa Partijom proleterijata. Valja također imati na umu da je marksistički ili komunistički intelektualac onaj bez čijeg se udjela organizirani komunistički pokret ne može zamisliti i koji je kadar shvatiti perspektive radničke klase prihvaćajući stavove koji odgovaraju historijskoj težnji i interesima proleterijata. Valjda je Partiji stalo do takvog intelektualca? Idemo dalje!
Ovakve percepcije socijalizma nisu niti nove, nipošto originalne, ponajmanje je takvo shvaćanje otkrice tzv. lijeve inteligencije. Kurioziteta radi napominjemo: ako bismo ovo mišljenje unutar idejnog procesa i njegovih različitih tendencija u radničkom pokretu htjeli i pored svih historijskih modaliteta što ih ono nužno trpi, historijski situirati, tada bismo njegovo mjesto i izvorišnu točku našli u društvenoj teoriji 19. i prve polovice 20. stoljeća, što je poistovjećivala socijalizam i komunizam sa vlastodržačkim, diktatorskim, autoritarnim i doktrinarnim sistemom.
Proudhon je pisao:
„Poput armije koja je od neprijatelja otela topove, komunizam nije učinio ništa drugo, već je na armiju posjednika okrenuo njegovu vlastitu artiljeriju. Rob je oduvijek oponašao gospodara ili na jednom drugom mjestu. Nikakve partije nikakve vlasti, apsolutna sloboda čovjeka i građanina. To je u tri riječi naše društveno i političko uvjerenje.“
... ili recimo jedan ruski anarhist Voljin: „Komunistička vlast je pravi malj.“
Međutim, mi griješimo, ako bismo tek tako protagonistima naše tobože lijeve kritike pripisali ime anarhisti, jer posrijedi je kudikamo složeniji proces kojeg ne možemo objasniti tek nekom historijom ideja i historijskih utjecajem anarhizma na našu tzv. lijevu kritiku. O utjecaju je moguće govoriti tek utoliko što jedna retorika ima značenje političke fraze, dok su stvarne političke intencije bitno drugačije.
Generalizirajući negativni sudovi o našem komunističkom pokretu ne mogu imati za posljedicu ništa drugo, nego težnju za njegovim rušenjem u ime nekog drugog realnog historijskog pokreta. Tako je naša lijeva inteligencija lijeve orijentacije tek sa stajališta građanske klase, jer odgovara po sili inercije onom što se zove lijevom inteligencijom u građanskom društvu u smislu lijevog građanskog liberalizma, ali s obzirom na njene bitne političke i praktične intencije, ona predstavlja desnu opoziciju u bitci za socijalizam - danas u našoj zemlji i to stoga što se njena kritika ne usredsređuje na državu kao određeni tip političke prakse, kao ideologiju i kao proizvodni odnos. Kada kažem država kao proizvodni odnos prije svega mislim na onu funkciju države koja se odnosi na ekonomski nivo, posebno na proces rada i produktivnost rada kao i na onu njenu sposobnost da fiksira proizvodne odnose u odnose formalnog vlasništva kao i na činjenicu što sačinjava kohezioni okvir razmjene roba uključujući kupovinu i prodaju ljudske radne snage.
Kritika je ovdje usmjerena ka komunističkom pokretu kao svemoćnoj birokraciji. U ovoj misaonoj konstrukciji ne smo što se metodički luta tako što se proizvoljno identificira država i komunistički pokret, naš socijalizam i staljinizam, što se identificira samoupravljanje kao specifični oblik društvene organizacije rada i oblik diktature proleterijata sa birokratskom samovoljom i diktaturom partije odnosno njenog najužeg rukovodstva, već se to javno artikuliranje jedne političke prakse i političkog interesa razotkriva upravo kao desna provokacija.
Ako je riječ o umjetničkoj kritici, kulturnoj kritici onda je riječ o stajalištu da umjetnost i kultura predstavljaju prostor samodovoljnosti i imanencije koja nema nikakve veze sa društvenim totalitetom. Vidjeti u djelovanju umjetnosti i umjetničke kritike neke društvenopovijesne relevancije značilo bi očitati nešto što u umjetničkom diskursu ne postoji. Stoga svaka kritika te kritike i toga stvaralaštva nailazi na primjedbu da je nepristojno, upravo staljinistički nepristojno kritizirati tu imanenciju, ako kritika nije izvedena iz nje same, dakle, pristajući na njen privilegirani položaj. U literaturologiji ponekad nailazimo i na takve posve znanstveno neprimjerene tvrdnje kako npr. logički semantički izvod istine mora biti ontološki dostatan upravo zato što literatura ne poznaje zbilju izvan jezičke. S druge pak strane kritika ove loše apstraktnosti i poimanje literarnoga djela kao rada uvijek društveno određenog što sabire i reproducira totalitet povijesnog iskustva osuđeno je na trpljenje kvalifikativa teorije odraza. To je tako!
Možemo se osvrnuti i na još jedan primjer. Poznat je karakterističan provincijalizam našeg takozvanog lijevog intelektualca čija se jedna posljedica i to ne malo važna sastoji često u ozbiljnom vjerovanju u originalnost nekog teorijskog proizvoda samo neka je on razrađen kod stranog autora. Ta se djela međutim ne uzimaju u obzir uz pomoć kritičkoga rada na njihovoj metodi i teoriji iako ona često sadrže u stanju znanstvenih elemenata u ideologijskom iskazu posve marksistički neautentične pojmove koje prethodnim kritičkim radom treba „pročistiti“. Tako jednom našem nazovi marksisti pozni Andre Gortz „nema sumnje nastoji izgraditi suvremenu teoriju revolucije primjerenu uvjetima neokapitalističke zbilje.“
Doista, nema sumnje u to da akademski malograđanin u ništa ne sumnja. Naposljetku nemoguće je da on još sumnja i u ispravnost vlastitog suda. Ako bez ikakvih iluzija i lažnog stida pogledamo sve te tobožnje marksiste, kreatore lijeve kritike nećemo moći osporiti da među njima ima dosta cinika, ljudi koji prodaju svoje pero i svoj mozak onom tko bolje plaća ili koji neprimjetno mogu da promijene usmjerenost svojih misli čim ona zasmeta njihovoj karijeri. Tzv. lijeva kritika često podgrijava neke stare teme i stara suprotstavljanja. Marxa optužuje za tobožnji pozitivizam Kapitala, u Marxu vidi inauguratora staljinizma; ona raspravlja o Lenjinu kao nasilniku nad umjetnošću i kulturom, raspravlja o tome da li pojave revolucionarnog terora treba podvesti pod teoriju državnog razloga, ona objavljuje opasnost restaljinizacije kao što dolazi i do pitanja političkog i revolucionarnog makijavelizma kod nas.
Međutim, što se teorijskih dometa ove kritike tiče, mi znamo da se iz ocjene društva kao društva opće prostitucije, nehumanih odnosa koje stvara novac i kapital radikalna kritika tu i zaustavlja čineći čitave generacije studenata potpuno nesposobnima da shvate konkretne uvjete za društvene promjene. Zapravo radi se tu o jednom tobožnjem radikalno-kritičkom pokušaju obračunavanja sa snagama vulgarnog ideologijskog obranaštva postojećeg. Kažem tobožnjeg, jer se zapravo najčešće radi o vrlo banalnoj, površnoj i ako hoćete otrcanoj kritici koja umišlja da napada nešto više, otkako je jednom bilo rečeno, apstraktnog odsjaja stvarnih društvenih proturječnosti. Radi se o kritici koja je sama sebi svrhom, točnije kojoj je svrha visokoparna promocija njezinih autora. Naravno, ona ne živi u potpunosti sama od sebe. Njezin je razlog postojanja jednako skriven u njenoj neprijateljskoj prijateljici, onoj vrsti političko-ideološkog kičeraja kojem je stalo samo do novih premaza starih površina. U ovoj pomalo mediokritetskoj situaciji pristupanje relevantnim aspektima naše zbilje stvarnom marksističkom analizom i sama pojava marksističke kritike izaziva ljutnju i užasavanje, jer se ni prema čemu ne odnosi sa strahopoštovanjem i jer je u svojoj biti kritička i revolucionarna. E, takva kritika biva od strane lijevog inteligenta kvalificirana staljinističkom, reakcionarnom, konzervativnom, nosioci marksističke kritike imenuju se staljinistima, reakcionarima, konzervativcima, pokatkada se imenuju i ovako: agent ovog ili onog političara, špijun Centralnog komiteta, ljudima kojima je istinito samo ono što donosi uspjeh i otvara put prema položajima i da je tom osnovnom cilju sve podređeno.
Situacija vapi za marksističkom kritikom, ali kritika nije aparatna osoba koja će se pojaviti da nas prevede preko intelektualne pustinje. Ona je prisutna u načinu vođenja teorijske rasprave, u formiraju prostora te idejno-teorijske borbe ili je s druge strane prisutna kao administrativno tijelo koje glasa što je pravilno, a što nije. Ako ne stvaramo taj prostor, a do sada ga guše i mimikrija i apologija kritika će nužno nastupati kao sankcija koja najviše pogađa upravo mogućnost razvoja marksističke društvene kritike.
Htio sam samo ocrtati neke sporne momente kada je riječ o našoj tzv. lijevoj društvenoj kritici.
POLET, Zagreb,
01.06.1984.
