PRAVOSLAVNA CRKVA U UKRAJINI
Te pravoslavne crkve u Ukrajini, to je jedan kupus gdje se ne zna tko pije, a tko plaća. Njih ima nekoliko i sve one imaju složene, jako složene unutar crkvene odnose kao i odnose među sobom. Ja ne bih htio sada nešto posebno o tome pisati, jer nisam stručnjak za crkvu niti za crkvene poslove, nego bih rekao par riječi o tome kako doživljavam tu situacija sa pravoslavljem u Ukrajini.
Kao prvo, postoji ili su postojale tri velike pravoslavne crkve:
1. Ukrajinska autokefalna pravoslavna crkva koje je osnovana 1921. u Kijevu nakon što je Ukrajina u sklopu Ukrajinske narodne republike uspostavila nakon dugo vremena svoju nezavisnost. Dolaskom boljševičkih snaga ona je svoje središte premjestila u SAD i neke države Europe gdje je posebno bila aktivna ukrajinska emigracija. Držala se dugo vremena izvornom sljednicom ukrajinske tradicionalne crkve osnovane 988. godine za knezovanja S. Volodimira koji je započeo pokrštavanje Kijevske Rusije.
2. Velika pravoslavna crkva je Ukrajinska pravoslavna crkva moskovske patrijaršije koja je jedna od „samoupravnih“ crkava pod jurisdikcijom Moskovske patrijaršije odnosno Ruska pravoslavna crkva koje se prema svojemu statutu definira kao „samoupravna crkva“ koja se razlikuje od „autonomne crkve“, ali se Ruska pravoslavna crkva u Ukrajini definira kao „samoupravna crkva sa pravima široke autonomije“.
3. Onda je stvorena Pravoslavna crkva Ukrajine koja osporava tvrdnje moskovske patrijaršije o svojoj crkvenoj jurisdikciji na teritoriji Ukrajine. Ovaj potez stvaranja PCU značio je zapravo povijesni raskid s UPC MP okončavši na taj način više od tri stoljeća rusku duhovnu i zemaljsku dominaciju nad glavnom religijom u Ukrajini.
Nakon što je patrijarh Konstantinopolja Vartolomej, duhovni vođa zajednice pravoslavnih kršćana širom svijeta koja broji gotovo 300 milijuna pripadnika, izdao Tomos, odnosno ukaz kojim je 05.01.2019. Pravoslavnoj crkvi Ukrajine dodijeljena autokefalnost od Moskovske patrijaršije, Ruska pravoslavna crkva (RPC) prekinula je veze sa Konstantinopoljem. Potom je ukrajinski predsjednik Petro Porošenko rekao da će stvaranje nove crkve „ući u povijest“ kao dan kad je Ukrajina „konačno dobila svoju nezavisnost od Rusije“.
Vartolomej je izdao Tomos kad su veze između Kijeva i Moskve već bile izuzetno napete. Rusija je anektirala ukrajinski Krimski poluotok u ožujku 2014. i ubrzo nakon toga počela je pružati vojnu, ekonomsku i političku podršku ruskim formacijama u dijelovima istočne Ukrajine, u sukobu u kojem je poginulo više od 14.000 ljudi. Tada je ruski predsjednik Vladimir Putin govorio da je glavni cilj nove crkve bio „podijeliti narod Rusije i Ukrajine, sijati nacionalne i vjerske podjele“. Novu crkvu osnovao je sinod u Svetoj Sofiji 15.12.2018. Taj crkveni savjet okupio je više svećenstvo Ukrajinske pravoslavne crkve Kijevske patrijaršije (UPC-KP) i Ukrajinske autokefalne pravoslavne crkve (UAPC). Te dvije crkve bi se pretopile u novu PCU.
Ukrajinska pravoslavna crkva Kijevske patrijaršije i Ukrajinska autokefalna pravoslavna crkva službeno su prestali postojati 14.12. 2019. kad je ukrajinsko ministarstvo pravde objavilo njihovo uklanjanje.
Tako je Pravoslavna crkva Ukrajine dobila jedinstvenu priliku postati prva pravoslavna crkva u bivšem Sovjetskom carstvu koja je odbacila svoje nasljeđe iz doba komunizma. Danas je stoga ključno pitanje da li postoji mogućnost da pravoslavna crkva raskine sa sovjetskom prošlošću istovremeno i da li je moguće stvoriti jednu mladu, dinamičku crkvu koja nije niti sovjetska niti postsovjetska. To je pitanje, naravno, ali ja se tim ne bavim, nego samo želim izraziti neslaganje sa stajalištima Putina koji je smatrao i još uvijek smatra da stvaranje PCU znači podjelu naroda Rusije i sijanje nacionalnih i vjerskih podjela. To je samo jednim dijelom točno. Zašto? Pa mislim da je stvaranje PCU i priznavanje autokefalnog karaktera nove crkve u Ukrajini zapravo spas pravoslavlja u Istočnoj Europi opterećenoj sovjetskim traumama socijalizma koji je tu suvereno vladao desetljećima. Odatle ta rusofobija kod naroda koji su bili dojučerašnji saveznici i ta samostalnost PCU odgovara naraslim nacionalnim aspiracijama ukrajinskih ljudi koji u obnovi ukrajinskog identiteta vide smisao vlastitog življenja i rada, a duhovni sadržaj i zadovoljenje duhovnih potreba ukrajinskog čovjeka može dati samo jedna autentična samostalna crkva.
Međutim, postoji i još jedna tendencija u bivšim sovjetskim republikama, a to je invazija američkog stila življenja i mišljenja koja ide podjednako sa ekonomskom i kulturnom invazijom, a sa njom ide i duhovna invazija putem ekspanzije denominiranih američkih crkava uglavnom protestantskog nasljeđa i profila koje su crkve, a njih ima gotovo bezbroj, od Starog i Novog zavjeta koji je unekoliko i Ustav SAD stvorile unosan bussines i prođu koja se dobro naplaćuje. Da ne govorim o spregama ovih crkava s američkim krupnim kapitalom koji nezadrživo ekspandira na Istok gdje se novi misionari izdaju kao borci za autentičnu vjeru. Onda nije čudno da postoje među njima misionari koji unosno prodaju opremu za istraživanje i eksploataciju nafte, a istovremeno kao svećenici prodaju maglu narodu o ljubavi Isusa Krista koji je u svakom čovjeku vidio nebesku i božansku bit, da čovjek pukne od smijeha. Ja općenito mislimkao i Heidegger ranije, da je u tom amerikanizmu i amerikanizaciji svijeta gdje je Hollywood nadomjestak za filozofiju, a psihijatrija nadomjestak za metafiziku, sadržana glavna opasnost za tradicionalni duhovni život Rusije i okolnih zemalja uključujući tu naravno i naše južnoslavenske duhovne prostore. To se vidi danas na svakom koraku od politike i otpora američkoj opresiji nad slobodnim narodima do kulture i umjetničkog i znanstvenog stvaralaštva koje trpi strahovitu jezičnu dominaciju na način da tradicionalne narodne kulture i narodna duševnost propadaju pod jarmom uniformne zapadne industrijske civilizacije i njene efikasnosti. To je za mene veliki problem suvremenoga vremena, a najvažnije je preživjeti!
