PAR RIJEČI O DAVORU KAČARU
Ne bih htio previše špekulirati o tom slučaju, htio bih samo iznijeti nekoliko činjenica o tom čovjeku. Poznato je kod nas u Zagrebu da je on bio težak čovjek, posebno kada se opije pa bi onda baljezgao svakakve gluposti uvjeren da je marsizam mišljenje epohe. Bio je sin jedinac kod majke koja je bila predratni komunista pa onda žena od povjerenja koja je kao takva sudjelovala u vojnoj operaciji Guardian u Hrvatskoj, a ta je operacija zapravo bila hvatanje pripadnika hrvatskih ekstemističkih snaga neposredno nakon rata i vodili su je najviši ljudi hrvatske Partije. Ona je, dakle, bila ortodoksni komunista, a vjerojatno je i Davor kao njeno dijete to također bio. Znala je već u poodmakloj dobi komentirati aktualnu političku situaciju u Hrvatskoj pa bi rekla: „A, sinko moj, tko će to sve pobit?“ i ja se često nisam slagao sa njom, ali sam je tolerirao kao i ona mene. Sličan je slučaj bio i sa Davorom koji je sisao komunizam još od malih dana u roditeljskom domu koji se ni po čemu nije razlikovao od drugih: skroman prije svega, lojalan postojećoj komunističkoj vlasti, kritičan prema devijacijama komunizma kod nas dakle prema restauraciji kapitalističkih odnosa nakon ekonomskih reformi '60.-tih godina, a to su oboje poimali napuštanjem principa socijalizma i komunizma što je apsolutna istina, odani jedno drugom kao što majka voli svoje dijete, a dijete slijedi puteve svojih roditelja. Ukratko mogli bismo reći, dom harmonije i ljubavi, a takvih je danas sve manje i manje.
Davor je radio u zagrebačkom tjedniku „Oko“ koje se držalo režimskom novinom koja promovira stajališta vladajuće partije i što je neobično samo za neznalice, bio je bliski suradnik velikog hrvatskog filozofa Vanje Sutlića, jer je Vanja koketirao podjednako sa komunizmom kao i sa nacizmom vjerojatno zahvaljujući aktualnim prilikama u Jugoslaviji kao i svojom velikom ljubavi prema Heideggeru. Tako je i on pokušao napraviti neku sintezu od koje se danas našim filozofima diže kosa na glavi. Davor ga je u tome slijedio o čemu najbolje svjedoče dvije monografije koje je napisao za života, prva o Marxu i druga o Lenjinu, ali su bili kolege i po piću pa bi se opijali zajedno i vukli po zagrebačim buffetima pijani i znojni od pretjerana konjaka. Davor je znao u šali reći da mu je Vanja širitus rector, ali je i on bio zahvalan Vanji što ga je, kao i generacije mladih hrvatskih filozofa ranije naučio misliti, jer je to kod nas izgleda najteže, ali najneophodnije. Ne treba sad ovdje nikoga uvjeravati koliko je taj Davor kod nas bio ismijavan kao staljnista zahvaljujući svom ideološkom opredjeljenju. Tako su licemjerni ljudi i posljednji hrvatski šljam smatrali da tom njegovom opusu nedostaje i monografija o Staljinu i onda bi to njegovo djelo bilo kompletno. U tome je prednjačio Žarko Puhovski, posljednji izdanak praksisove škole koji se danas producira kao veliki politički analitičar i za kojeg se slobodno može tvrditi da je na dnu europskog filozofskog mišljenja, a htio je biti ravan najvećima, jer su mu i „analize“ kurentne političke situacije u nas ono što može probaviti politički čovjek samo jakog želuca, a nema svatko tako dobro zdravlje!
Dakle, taj je Davor Kačar, vjerovali su mnogi, trebao nastaviti našu komunističku tradiciju i u tim novim vremenima, ali su ga u tome spriječili neki objektivni momenti, kao što rekoh, zdravlje prije svega. Tako sam ja dočuo od Ervina Peratonera neposredno pred rat u Hrvatskoj da Davor ima karcinom testisa, a onda u doba rata dočujem da je Davor i umro. Ja naravno ne bih htio reći da su se neki faktori „riješili“ tog čovjeka i da je zato sada situacija na našem političkom i filozofskom nebu bolja, nego što je bila desetljećima niti želim reći da su praksisovci i oni koji su sa njima bili u društvu bili ljudi spremni na sve pa čak i za takvim radikalnim rješenjima kao što je „likvidacija neistomišljenika“.
To bi bilo sasvim oprečno njihovim nastojanjima oko demokratizacije društva i partije za koju su govorili da je primjer neargumentiranih birokratskih presuda i kvalifikacija, praksa hajke protiv inteligencije, autoritarnih osuda, praksa represije i drakonskih kazni, samovolje nezamislive u zemlji sa pravnim poretkom, praksa moralne i političke diskriminacije, etiketiranja i klevetanja neistomišljenika. Pri tome se dakako i danas previđa da su ti naši veliki filozofi bili noseći stupovi režima i partije koji su uglavljeni u sve postojeće institucije države pa se ne zna sasvim točno na koga se taj kriticizam odnosio, ali je činjenica da je Davor Kačar već preko 30 godina pokojni, a da Žarko Puhovski danas slavi svoj 76. rođendan. Meni je to čudno, tim više što se Puhovski zaklonio iza Soroša, dok je Kačar svoje posljednje drugo djelo monografiju o Lenjinu i rekonstrukciji Lenjinove intencije završio Lenjinovim riječima:
„Pukovniče Robinse, Vi u to nimalo ne vjerujete. Ja sam prisiljen čekati na događaje da bih vas uvjerio. Vi ćete možda vidjeti defile stranih bajoneta kroz Rusiju. Vi možete vidjeti Sovjete i sovjetske vođe poubijane. Vi možete vidjeti Rusiju mračnu, kao što je i ranije bila mračna, ali svjetlost iz ove pomrčine razorila je političku demokraciju svugdje. Srušila ju je ne fizičkim napadom, već naprosto jednim svjetlosnim otkrićem budućnosti.“
Ta se monografija od preko 600 stranica danas može pronaći u zagrebačkim antikvarijatima za cijenu od 30 kuna što je ekvivalentno 6 australskih $, a to je cijena jednog cappuccina u adelaidskim pubovima.
Pa jest, ima mnogi toga signifikantnog i u Kačarovoj biografiji kao i u Lenjinovim posljednjim riječima. Kao da se Kačar oprostio od svoga života u svojim mladenačkim godinama kao i od Ruske Revolucije u koju je toliko vjerovao i ta vjera u socijalizam nešto znači u odnosu na beznađe ljudi koji su isključivo motivirani uspjehom i novcem.
Slava Ukrajini!
