LENJIN O UKRAJINI ILI O „RAZVLAČENJU MRTVOGA PSA“
Meni nije danas posve jasno koliko je Ukrajina komunistička tvorevina, ali nema nikakve sumnje da je riječ o jednoj dugoj povijesti države i nacije koja je u komunističkom režimu u Rusiji doživjela svoju punu afirmaciju, a to je i Putin jednim dijelom mislio kada je rekao da:
„...moderna Ukrajina u cjelini jest stvorena od Rusije ili ako hoćemo biti precizniji, od boljševika, dakle komunističke Rusije. Ovaj proces je praktički otpočeo točno nakon revolucije 1917. i Lenjin i njegovi suborci učinili su to na jedan ekstremno težak način odvajajući, separirajući, ono što je povijesno Ruski teritorij.“
Dakle, Putin je svojevremeno razvijao svoje ideje tvrdnjom da:
„...sovjetska Ukrajina jest rezultat politike boljševika i s pravom može biti nazvana Ukrajina Vladimira Lenjina. On je bio njen stvaratelji i arhitekt“.
Ako su ove tvrdnje točne, onda nije posve jasno zašto su 2011. i 2013. ukrajinski demonstranti čekićima i teškim maljevima demontirali na ulicama Kijeva i Harkova statue Lenjina, ako je on već „otac“ suvremene ukrajinske nacije? Bilo bi primjerenije da je narod donosio pod spomenike cvijeće i palio svijeće voštanice u spomen na jednog tako velikog čovjeka zahvaljujući kojem danas imaju svoju nezavisnost. Mislim da je u tom smislu točna također i tvrdnja Serhii Ploghii iz Ukrainian research Intitute Harvard University koji smatra da je nakon pobjede u Ukrajini Lenjin došao do zaključka da je formalna nezavisnost ukrajinske države, zajedno sa koncesijama prema ukrajinskom jeziku i kulturi bila apsolutno nužna, ako su boljševici htjeli uspostaviti kontrolu nad Ukrajinom. Lenjin je, dakle, smatrao da su ukrajinske aspiracije prema nezavisnosti toliko jake ne samo među Ukrajincima općenito, nego čak i medu boljševicima samim što je omogućilo veliki stupanj autonomije i status ove države ravan ruskoj unutar Sovjetskog Saveza odnosno nove države čije je stvaranje deklarirano 1922.
Postoji kod Lenjina jedan tekst o Ukrajini koji je napisan 1917. godine i Štampan u Pravdi od 28.6. (15), a koji se nalazi u 25 volumenu njegovih „Sabranih djela“ iz 1977. iz kojeg navodim u engleskom prijevodu one dijelove koje mi se čine kardinalnim s obzirom na ovo pitanje:
„The new, coalition Provisional Government’s policy failure is becoming more and more obvious. The Universal Act on the organisation of the Ukraine, issued by the Ukrainian Central Rada and adopted on June 11, 1917, by the All-Ukraine Army Congress, plainly exposes that policy and furnishes documentary proof of its failure.
“Without seceding from Russia, without breaking away from the Russian State," reads the Act, “let the Ukrainian people have the right to shape their own life on their own soil.... All laws by which order is to be established here in the Ukraine shall be passed solely by this Ukrainian Assembly. And laws establishing order throughout the Russian State must be passed by the All-Russia Parliament.” These are perfectly clear words. They state very specifically that the Ukrainian people do not wish to secede from Russia at present.They demand autonomy without denying the need for the supreme authority of the 'All-Russia Parliament'.
No democrat, let alone a socialist, will venture to deny the complete legitimacy of the Ukraine’s demands. And no democrat can deny the Ukraine’s right to freely secede from Russia. Only unqualified recognition of this right makes it possible to advocate a free union of the Ukrainians and the Great Russians, a voluntary association of the two peoples in one state. Only unqualified recognition of this right can actually break completely and irrevocably with the accursed tsarist past, when everything was done to bring about a mutual estrangement of the two peoples so close to each other in language, territory, character and history. Accursed tsarism made the Great Russians executioners of the Ukrainian people, and fomented in them a hatred for those who even forbade Ukrainian children to speak and study in their native tongue.“
Lenjin ovdje piše o „full recognition of the Ukraine’s rights, including the right to free secession.“
Pa Lenjin ovdje razmišlja o ukrajinskom pitanju na temelju onih spoznaja do kojih je došao isto 1917. u svojoj „Državi i revoluciji“, dakle, u smislu prava naroda na samoopredjeljenje kao i prava naroda na otcjepljenje koje je pravo upisano u najviše akte Socijalističke Rusije.
Na primjer USTAV SSSR iz 1977. predviđa:
„Article 70. The Union of Soviet Socialist Republics is an integral, federal, multinational state formed on the principle of socialist federalism as a result of the free self-determination of nations and the voluntary association of equal Soviet Socialist Republics.
The USSR embodies the state unity of the Soviet people and draws all its nations and nationalities together for the purpose of jointly building communism.
Article 71. The Union of Soviet Socialist Republics unites:
the Russian Soviet Federative Socialist Republic
the Ukrainian Soviet Socialist Republic,
the Byelorussian Soviet Socialist Republic,
the Uzbek Soviet Socialist Republic,
the Kazakh Soviet Socialist Republic,
the Georgian Soviet Socialist Republic,
the Azerbeijan Soviet Socialist Republic,
the Lithuanian Soviet Socialist Republic,
the Moldovian Soviet Socialist Republic,
the Latvian Soviet Socialist Republic,
the Kirghiz Soviet Socialist Republic,
the Tajik Soviet Socialist Republic,
the Armenian Soviet Socialist Republic,
the Turkmen Soviet Socialist Republic,
the Estonian Soviet Socialist Republic.
Article 72. Each Union Republic shall retain the right freely to secede from the USSR.“
Znači, nije posve jasno što se hoće u suvremenoj Ukrajini, ako to već postoji u ustavu socijalističke Rusije. Principom samoopredjeljenja se naziva pravo svakog naroda da samostalno odlučuju o svojoj sudbini. Pod tim principom se podrazumijevaju pravo na otcjepljenje i stvaranje nezavisne nacionalne države, pravo na ujedinjenje sa drugim narodima, pravo na ekonomsko samoopredjeljenje, kao i pravo na izbor društvenog i političkog uređenja. U njemu se navodi da ljudi, na bazi poštovanja načela jednakih prava i pravičnih jednakih mogućnosti, imaju pravo da slobodno biraju svoj suverenitet i međunarodni politički status bez uplitanja sa strane. To je pravo imala i bivša država Jugoslavija gdje se narodi Jugoslavije na temelju svoje slobodno izražene volje ujedinjuju u saveznu republiku slobodnih i ravnopravnih naroda i narodnosti. Teritorij je jedinstven i čine ga teritoriji socijalističkih republika i taj se teritorij ne može mijenjati bez pristanka republika, dok se granica jedinstvene države ne može mijenjati bez suglasnosti svih republika. Takvi su principi isto vrijedili i u ruskom Ustavu.
Sada, a što je tu sporno? Ako znamo da ovo pravo prije svega misli na zabranu narušavanja teritorijalnog integriteta postojećih država te ugrožavanja međunarodnog mira i stabilnosti, to povlači za sobom razmatranje načela uti possidetis i njegovih korijena i obveznosti primjene, jednako kao i secesije kao najčešće posljedice afirmativnog ostvarivanja prava na samoopredjeljenje naroda. Također se na to nadovezuje i pitanje disolucije država, najčešće federalnih za koje se pita imaju li one materijalne razlike s obzirom na secesiju koja također nije izrijekom ni dopuštena ni zabranjena.
Sada, što je tu sporno s obzirom na Lenjina i njegovo razumijevanje ukrajinskog nacionalnog pitanja? Ako nam je poznato da je on već 1917. u svojoj „Državi i revoluciji“ razmatra problem federalizma i centralističke države ovim riječima (stranica 62):
„Kod Engelsa kao i kod Marxa bez obzira na njihovu bespoštednu kritiku reakcionarnosti malih država i prikrivanja te reakcionarnosti nacionalnim pitanjem u određenim konkretnim slučajevima nigdje nema ni traga nastojanja da se otarase nacionalnog pitanja- težnje koja predstavlja čestu grešku holandskih i poljskih marksista koji polaze od opravdane borbe protiv malograđanski uskog nacionalizma svojih malih država. Čak i u Engleskoj gdje su se geografski uslovi i zajednički jezik i historija mnogih vijekova reklo bi se raskrstili s nacionalnim pitanjem pojedinih sitnih dijelova Engleske čak i ovdje Engels uzima u obzir jasnu činjenicu da nacionalno pitanje još nije iživljeno i zato priznaje federativnu republiku kao korak naprijed. Razumije se, ovdje nema ni traga odustajanja od kritike nedostataka federativne republike i od najodlučnije propagande i borbe za jedinstvenu centralističku demokratsku republiku.“
Međutim, to je i za Lenjina centralizam koji ne isključuje široku lokalnu samoupravu koja bezuslovno uklanja svaki birokratizam i svako komandiranje odozgo (Ibid) i sada što je tu sporno da se danas ruše maljevima spomenici Lenjinu na ulicama Ukrajine, da se sudi profesorima ruskog jezika i književnosti, da se na ulicama Kijeva ranjavaju i osakaćuju ruski filozofi i filozofkinje, da se diskriminira ruski jezik i ljudi kojima je to materinji jezik, da se vrše pokolji ruskog stanovništva u istočnim dijelovima zemlje, da se granatiraju gradovi naseljeni ruskim stanovništvom i da su ulice pune krvi ruskih ljudi koji su mirno živjeli neopterećeni političkim predrasudama njihovih prvaka, da su migracije stotina tisuća ljudi mirnoga stanovništva podjednako prema Poljskoj, Slovačkoj, Rumunjskoj kao i prema Rusiji, naprosto što je sporno da je Ukrajina danas primjer stradanja nevinog stanovništva, žena i djece u bratoubilačmom ratu gdje nema pobjednika, nego ostaju samo osakaćeni i potpune ruševine? To je za mene veliko pitanje!
