EKLETIK JE FILOZOF JEDNA PRIČA O LENJINU I UKRAJINI
Povodom ovog rata u Ukrajini htio bih reći par riječi o statusu ruskog jezika i filozofije u posljednjim godinama zajedničke države. Danas ruska strana ima prigovora oko tretmana ruskog jezika i kulture u institucijama suvremenog ukrajinskog društva i ja sam u ovim svojim razmišljanjima potaknut izvještajima ruske televizije koja je dokumentirala nasilje i brutalnost Ukrajinaca prema, na primjer, profesorima ruskog jezika i književnosti koji su ranjavani na ulicama Kijeva ili su hapšeni i suđeni zbog svoje tobožnje upletenosti u špijunske poslove na strani Rusije. Pored diskriminacije ruskog jezika i ljudi koji govore njime i koji im je materinji jezik i to u službenim institucijama države kao i u stvarnom svakodnevnom životu ljudi. To je jedna porazna slika trenutne situacije u Ukrajini gdje se stvari rješavaju vidimo i na kakav način. Međutim, koliko moje spoznaje o tom pitanju sežu unatrag, problemi se nagomilavaju već desetljećima, a i sâm sam bio svjedokom jednog takvog događaja gdje je osporena vrijednost i valjanost ruske filozofije kao drugorazredne ili trećerazredne duhovne banalnosti koja sa suvremenim vremenom nema ama baš nikakve veze. Ja sam prije skoro tri desetljeća dospio u Adelaide gdje sam imao priliku da se susretnem sa ruskim Židovima koji su isto tako dolazili na ovaj kontinent kao ekonomska ili politička migracija uzrokovana turbulentnim događajima sloma socijalizma i Sovjetskoga Saveza i u jednom takvom susretu ja sam otpočeo razgovor:
„Baš je lijepo da se ovdje susrećemo na jednom mjestu i da nam židovska općima u Adelaideu iskazuje pažnju, nama migrantima iz socijalističkih zemalja.
Točno tako, bilo je jako teško u novim prilikama.
Mislim da niti kod nas u Hrvatskoj i bivšoj Jugoslaviji nije bilo ništa bolje i postoje mnogi razlozi za trenutni raspad države, a jedan je svakako u tome da se možda i sa nepravom odustalo od socijalizma.
Socijalizam se pokazao promašenim projektom, pored toga da je već zastario.
... ali ja ne bih mogao reći da je vitlanje kokoškom povrh glave išta suvremenije. Možda je riječ o jednoj filozofiji koja nije bila dobro shvaćena, a i jedna takva velika filozofija kao što je ruska nije naišla na povoljan prijem.
Ma, kakva je to ruska filozofija, postoji li uopće tako nešto kao ruska filozofija?, upita me jedan sugovornik.
Pa postoji, naravno, ja mislim da je i Lenjinova filozofija velika filozofija.
Ma, to su čiste gluposti, Lenjin je prije svega eklektik.“
...i kada sam vidio da taj razgovor ničemu ne vodi, jer se mišljenja posve razlikuju, okrenuo sam na drugu temu pa smo razgovarali o vegemajtu i ražnjićima, jer meni nije tada bilo posve jasno da se Lenjina optužuje za eklekticizam, a to je samo skraćeni oblik stava da je riječ o filozofu ili političkom piscu koji neprincipijelno spaja nespojive poglede na svijet, odnosno o onome koji ne stvara svoj filozofski sustav niti pristupa jednom od postojećih sustava, već od njih raznih uzima ono što mu koristi pa sve to kombinira i pravi jednu cjelinu prisvajajući tako tuđa znanja, ideje i iskustva, a da pri tom ne unosi ništa svoje novo niti originalno. Meni je takvo mišljenje o Lenjinu bilo strano, a i danas mi je to strano.
Onda sam razmišljao o tome što su Lenjin i Lukacs doživjeli nakon toliko desetljeća borbe za pravednije društvo, za jedno društvo solidarnosti i ravnopravnosti ljudi, za jedno društvo gdje je osigurano gospodstvo Istine i pravde naspram bezumlja moderne civilizacije, a i danas sam razočaran činjenicom da takva velika literatura doživljava poniženja na svakom koraku. Poznati ruski povjesničar Dimitrije Volkogonov je možda otišao u krajnost pa je Lenjina optužio za krajnje nasilnu praksu represije države nad ljudima smatrajući da se Staljin samo dosljedno držao onih principa i metoda koje je već ranije razvio Lenjin i to je jedna priča koja se ovdje u Australiji uzima kao velika istina kod liberalnih političara koji čitavu rusku državu poimaju kao primjer totalitarnog poretka ravnog fašizmu. Međutim, malo je vjerojatno da se totalitarne ideje mogu primijeniti i u Lenjinovom slučaju i to ukoliko uzmemo samo nekoliko njegovih djela.
Prvo „Razvitak kapitalizma u Rusiji“ gdje se Lenjin bavi razvojem kapitalističkih prilika nakon 1848. i ukidanja kmetstva gdje je, dakle, ukazivao da u Rusiji postoje neke specifičnosti i da te specifičnosti leže u općoj liniji svjetskog razvoja. U Rusiji djeluju iste zakonitosti kapitalističkog razvoja kao i u drugim kapitalističkim zemljama i da je taj razvoj pripremio dovoljne materijalne i subjektivne pretpostavke socijalističke revolucije. E, sada, mi možemo o tome špekulirati i danas razmatrati pogreške realnog socijalizma, ali ostaje na djelu činjenica da se godinama pristajalo na Lenjinova zapažanja i da ih se držalo državnom teorijom. Isto tako da je u revolucionarnom periodu nastalo njegov djelo „Država i revolucija“ gdje je iz moralnih, humanih i ljudskih razloga „predviđao odumiranje države“ u socijalizmu kao oblika krajnje represije nad ljudima u besklasnoj zajednici naroda gdje je trajno osigurana sloboda ljudi, pravda i istina i konačno, padaju mi na pamet njegove „Filozofske sveske“, pored čitavog obilja radova koji su sabrani u više od 50 volumena njegovih Sočinjenija gdje se otkriva autentična filozofija ovog velikog čovjeka. Malo mi je teško to nazvati eklekticizmom i srozati tu filozofiju na mentalnu banalnost ludog čovjeka. Mislim da je Lukacs bio u pravu kad je u svojoj raspravi o Lenjinu i povezanosti njegovih ideja istakao baš tu cjelinu Lenjinove filozofije i njenu originalnost i političku aktualnost. To se najbolje vidi u problematici rata koje je pitanje danas toliko aktualno s tim da i Lenjin i Lukacs smatraju da je rat samo ono što osigurava trajni poredak mira i pravedno društvo, a da je država oružje u klasnoj borbi proleterijata.
Dakle, ovdje nije reč o izboru da li proletarijat želi ili ne želi da se bori, nego samo o izboru: za čije interese on treba da se bori, za vlastite interese ili za interese buržoazije. Pitanje koje povijesna situacija postavlja proletarijatu nije izbor između rata i mira, nego izbor između materijalističkog rata i rata protiv ovog rata: građanskog rata.
Pa sada mi vidimo da se Lenjinovo mišljenje može primijeniti i na suvremenu ukrajinsku situaciju koja je katastrofalna, ali se mi time ovdje ne bavimo. Postoje naravno i Lenjinova stajališta u pogledu tzv. ukrajinizacije njenog stanovništva, ali to je tematika povijesničara i stručnjaka za povijest Ukrajine i nije predmet mojih trenutnih razmišljanja.
