„PREKRASNE RUŠEVINE“ SAVE STIJEPOVIĆA
To je knjiga srpskog pisca Save Stijepovića koja se našla u užem izboru za NIN-ovu nagradu za 2020. godinu i kritika je tim povodom izjavila, da:
„kroz napisane redove Savo Stijepović pred čitaoce iznosi jednu izmaštanu priču koja sa sobom nosi potragu za smislom u svetu besmisla.“
U knjizi „Prekrasne ruševine“ autor je stvorio jednu uzbudljivu i nesvakidašnju priču smještenu u Ameriku '70.-tih godina prošlog stoljeća. Čitateljstvo doživljava pravu avanturu dok sa glavnim junacima putuju Kalifornijom kakvu do tada nisu zamišljali.
Glavni lik ove knjige je Dante Kovač koji pripada generaciji srpskih migranata koja je odrasla u Americi. On radi u izdavačkoj kući u San Francisku na čiju adresu jednog dana stiže rukopis nepoznatog pisca Martina Komana. Urednik je odlučan objaviti ovaj roman, ali kako na navedenoj adresi ne nalaze autora, on se odlučuje poslati Dantea i detektiva Virgila Buc Mulligana, da pronađu Komana kako bi potpisali ugovor za knjigu koja obećava. Njih dvoje odlaze na put tijekom kojega postaju prijatelji.
Nakon puta kroz pustinjske i gole predjele Kalifornije oni pronalaze Komana u hippie komuni u blizini Palm Springsa. Ovo mjesto utemeljli su brat i sestra Lafayette od novca kojeg su naslijedili od bogatog oca.
Pripovjedač Dante tako počinje druženje sa ljudima iz jednog drugačijeg svijeta kojeg čine hipiji, narkomani ne tako bezazleni sektaši, odmetnici i revolucionari, a među njima i Skip Lansky, neobičan propovjednik koji će na neobjašnjiv način otkupiti imanje od Lafayette obitelji, a zatim na isto tako čudan način organizirati ove marginalce iz komune u svoje naoružane sljedbenike sa kojima ide u pljačku. U svom druženju s ovim ljudima Dante se suočava sa vlastitim ponorom besmisla pa se u svom traženju i lutanju Californiom sjeća i svoje zemlje u koju ga je otac Stojan nekoliko puta vodio dok je još bio dijete.
„Sveukupna atmosfera pustinje, hipika i rok muzike koja se provlači kroz ceo roman sa pesmama Dilana, Nil Janga, Hendriksa i drugih, predstavljaju samo fasadu iza koje stoji potreba da se sav taj društveni haos smesti u jednu čistu hrišćansku priču.
Čitajući 'Prekrasne ruševine', mi zapravo putujemo jednom mitskom Amerikom kroz duh vremena sedamdesetih, koju nam autor na neki način demitologizuje. Na ovom putu potrage za samima sobom, prolazeći kroz ruševine jednog vremena i društa, junaci za sobom ostavljaju svoj trag, svoje ruševine.“
Znači, to je opis jedne Amerike '70.-tih godina prošlog stoljeća iza koje su ostale samo „Prekrasne ruševine“, ruševine jednog pokreta, zapravo, posljednjeg velikog socijalističkog pokreta na Zapadu kakav je bio hippie pokret. Taj je pokret nastao '60.-tih godina kao reakcija na američko angažiranje u ratu u Vijetnamu zalažući se za mir pa onda za autonomiju sveučilišta, protiv segregacije crnačkog stanovništva i imao je veliki svjetski karakter.
Od njega su danas, na žalost, ostale samo „Prekrasne ruševine“. Te su ruševine vidljive već u poeziji Lennona koja je nastala početkom '70.-tih godina koja je koketirala sa socijalističkom idejom, ali je u stvarnosti bila samo slika besmisla tog svijeta koji je isticao, da je protiv represivnog djelovanja kapitalističke kulture.
„Imagine there's no heaven
it's easy if you try
no hell below us
above us, only sky
imagine all the people
livin' for today
ah
imagine there's no countries
it isn't hard to do
nothing to kill or die for
and no religion, too
imagine all the people
livin' life in peace
you
you may say i'm a dreamer
but i'm not the only one
i hope someday you'll join us
and the world will be as one
imagine no possessions
i wonder if you can
no need for greed or hunger
a brotherhood of man
imagine all the people
sharing all the world
you
you may say i'm a dreamer
but i'm not the only one
i hope someday you'll join us
and the world will live as one“
„Imagine“ je otpjevana na ceremonijalu zatvaranja Olimpijskih igara u Londonu 2012. Pjesma, dakle, nudi u svom tekstu svijet bez religije, zemalja, zastava, politike i vlasništva, a također i svjetsko jedinstvo kao moguće načine uspostavljanja mira na Zemlji . Nastala je 1971. kada hippie pokret već lagano posustaje u svojoj deklariranoj borbi za pravednije društvo. Osim onih koji su tu poeziju kritizirali, jer nudi viziju ateiziranog svijeta ima i onih Lennonovih sljedbenika koji su prigovarali površnost i kontradiktornost toga teksta.
Sa jedne strane „svijet bez vlasništva“ predlagao je umjetnik koji je baš u to vrijeme posjedovao imovinu vrijednu više milijuna funti, a sa druge strane opisivao je svijet bez politike istodobno podržavajući komunizam u svojim javnim istupima, ali su ostale i prekrasne ruševine i od filozofije koja je slijedila hippie pokret kao što je to ona Herberta Marcusea za koju su naši praksis filozofi držali, da je najveća svjetska filozofija. Međutim to i nije neka velika filozofija: ona počinje razlikovanjima uma i osjetilnosti i smatra, da oni nisu sasvim razdvojeni ali smatra da se osjetilnost suprotstavlja industrijskoj razumskoj efikasnosti. Odatle kod njega stanovita reafirmacija osjetilnosti koju treba shvatiti kao napuštanje dosadašnje jednodimenzionalnosti zapadne razumski upravljene koja je usmjerena na sve veće uvećanje proizvodne efikasnosti, ali ga ne zadovoljava postojeća osjetilnost pa zato traga za novom osjetilnošću koja je istovremeno i nova umnost.
On govori o novoj ideji uma, racionalnosti zadovoljstava, osjetilnoj racionalnosti, libidinalnoj racionalnosti, jedinstvu uma i nagona. Stoga bi se moglo reći, da je u stanovitom smislu riječ o ustanku protiv uma uopće ili barem jednoj vrsti uma koji se otuđuje u represivnoj kapitalističkoj kulturi i jednodimenzionalnosti suvremenog društva. On govori o radikalnom preoblikovanju društva koje uključuje sjedinjenje nove osjetilnosti i nove racionalnosti ili o novoj osjetilnoj kulturi kojoj nova osjetila postaju izvorom nove neeksplatatorske racionalnosti. Emancipacija svijesti mora teći zajedno s emancipacijom osjetila, jer je istinska preobrazba obuhvaća cjelinu ljudske egzistencije, a postojećim provocirana pobuna nagona može postati realni politički faktor samo, ako je prati pobuna uma. Inače je pobuna nagona bez pobune uma slijepa i samoubilačka pa bi onda iz toga slijedilo, da je Marcuseovo plediranje za novu osjetilnost kao novu umnost istovremeno i zalaganje za novi odnos logosa i erosa.
Marcuse bi htio njihovu neantagonističnost i njihovo objedinjavanje i mi sada vidimo u „Prekrasnim ruševinama“ do kuda je stigla ta filozofija i kakvu je ona dubinu imala, kako izgleda ta borba protiv represivnosti kapitalističke kulture, a za novu racionalnost, za osjetilnu racionalnost, za libidinoznu racionalnost, jer se ovdje kod Save Stijepovića na koncu ti novi marginalci koji se zalažu za novu racionalnost konačno organiziraju kao kriminalna banda koja ide u pljačkaške pohode. To je taj novi odnos logosa i erosa, to je ta produktivna kritika proizvodne efikasnosti suvremenog kapitalističkog svijeta, to je ta kritika jednodimenzionalnosti suvremenog čovjeka, to je ta nova kultura kojoj nova osjetila postaju izvorom nove neeksploatatorske racionalnosti. Da čovjek pukne od smijeha!
