UMJESTO PREDGOVORA


Kako su godinama ranije o meni znali ono sto ja nisam znao o sebi



Ovdje se poštovanom čitateljstvu predstavlja polemika o feminizmu koja se pred čitavim jugoslavenskim auditorijem vodila prije gotovo 40 godina i ovdje se prilažu prilozi najvažnijih protagonista I aktera te polemike. Što reći danas, nakon 4 decenije, o toj polemici izuzev da je autor nakon nje snosio teške posljedice izolacije u psihijatrijskoj ustanovi u kojoj bi ostao vjerojatno doživotno da se prilike u Hrvatskoj I bivšoj državi nisu naglo promijenile nadolazećom ratnom kataklizmom. Tako su mnogi iz staroga režima ‘’oslobođeni’’ dok su mnogi okončali po zatvorima nove demokracije, ili izbjegli u strane države ili su pak nestali sklonjeni pod sumnjivim okolnostima. Mnogi su dakle prošli tragično u novim prilikama koje su obilježile vrijeme posljednje decenije zajedničke države I vrijeme ratnoga stradanja. Polemika je otpočela krajem 1982 godine u novini studenata zagrebačkoga Sveučilišta Studentski list da bi se nastavila slijedeće godine po mnogim tiskovinama bivše države I da je unekoliko trajala godinama do sloma takozvane hrvatske frakcije. A također se dogodilo da je ona, sa jednim dužim prekidom za vrijeme domovinskoga rata I vremenom poraća, nastavljena u najnovije doba jer je autor bio mišljenja da bi svakako trebalo dovršiti tu priču zbog koje je platio tako visoku cijenu. Ovdje se prilažu tekstovi naših ponajboljih socijalnih teoretičara kao što su to Rudi Supek I Ivan Kuvačić ali također I naše najpoznatije novinarke I feministkinje Rada Iveković I Slavenka Drakulić Ilić. Tu su naravno bili involvirani I mnogi drugi pojedinci ali ovdje navodim samo najznačajnija imena. Mnoga od tih velikih imena su danas zaboravljena a neki su nastavili na stranim sveučilišnim centrima kao što je to na primjer bio slučaj sa Predragom Matvejevićem I Radom Iveković. Tako je u dobroj mjeri I ta polemika zaboravljena dok je autor također, pred pritiscima nove realnosti , bio prisiljen ,zajedno sa svojom malom obitelji, potražiti utočište u Australiji kao hrvatska izbjeglica ( mada je oficijelno bio smatran novim doseljenikom independent kategorije). Dakle okonosti su se radikalno promijenile za veliku većinu nas koji smo bili na ovaj ili onaj način uvučeni u diskusiju oko feminizma I njegove socijalne funkcije u nas posebno pri tome imajući u vidu političke I socijalne prilike bivše države. Interesantno je ovdje spomenuti da mi se nakon prvoga seta diskusija po našim glasilima javio naš priznati I poznati umjetnik I kolekcionar Vladimir Dodig Trokut pa je mene I moju bivšu ženu Alicu Rex pozvao na jednu gala večeru gdje smo razgovarali o koječemu dok on na koncu iz svoga đepa ne izvuče jedan komad maloga bijeloga papira pa mi ga pokaže riječima: ‘’Ti svakako trebaš razmišljati da dođeš do ovakve potvrde’’. Bila je to psihijatrijska potvrda o radnoj nesposobnosti koju je izdao neki njegov psihijatar. I doista, ja sam bio silno iznenađen kada sam , dosta kasnije, nakon političke afere u CK Hrvatske oko Bijele knjige I moga učešće u radu inkrimirane Komisije za idejni rad I informiranje toga istoga Komiteta dobio u Centru za mentalno zdravlje u Zagrebu baš jednu takvu potvrdu koju mi je izdao priznati zagrebački psihijatar Muradif Kulenović. Jer sam nakon svih tih skandala koji su me pratili sklonjen sa javne scene sa psihijatrijskom dijagnozom umobolnika I neuračunljiva čovjeka. Preostalo mi je jedino da kompletiram svoje studije sociologije I filozofije ali je I to bilo sa znatnim teškoćama jer se trebalo suočiti sa profesorima sa kojima sam u javnosti vodio žestoke rasprave. Nije slučajno Ivan Kuvačić sredinom 1984 godine na posljednjem ispitu iz Suvremenih socioloških teorija u index upisao ‘’Dobar (3)’’ vjerojatno zato jer sam sada postao ‘’dobar’’ discipliniran injekcijama depo moditena od kojih sam zavisan cijeli svoj život. Cijeli je taj skandal oko feminizma kod nas završio na sudu jer je bila podnesena tužba Katarine Vidović za rasističke ispade redakcije koje su vrijeđale žene I cijeli ženski rod. Mi smo naravno parnicu izgubili sa obavezama informiranja javnosti o našim daljnjim postupcima I prilozima o čitavom tom procesu. Kasnije sam imao I još jednu sudsku raspravu sa gospodinom Vladanom Desnicom koja je svakako bila inicirana spomenutom polemikom I koja je isto tako okončana osobnim porazom.

Pa bila je to jedna diskusija koja nije imala nikakovu teoretsku težinu, ništa se u toj diskusiji nije konstruktivnoga reklo mada su pocetne intencije bile jedna moguća teoretska rasprava nego se više pažnje polagalo na senzacije u javnosti I ocjenu da je tu riječ o grupi ‘’divljaka’’ koji imaju namjeru difamirati djela naših najvećih svjetskih teoretičara I mislilaca. Cijela je ta polemika bila zapravo jedno iživljavanje starijih profesora nad mladošću I nesputanošću mlade generacije koja je istina griješila ali je imala pravo I na greške koje su joj primjerene I u skladu sa dobi autora. Ja sam tada na primjer imao 23 godine dok je Rudi Supek imao 70 godina. Nema nikakove sumnje da je bilo riječi o animozitetima stare generacije prema mlađima koji su svakako nosili nove ideje, nova stremljenja, nova nadanja, nove poticaje...a sve je okončano jednim gorkim okusom sloma jedna mlade redakcije studenata koji su u javnosti bili oblaćeni kao konzervativci, kao desnica I u krajnjoj liniji kao fašisti , prostaci , uglavnom kao osobe nesposobne slijediti kurs socijalističkoga samoupravljanja I da kao takvi moraju I snositi posljedice svoga političkoga angažmana .

Sada se nakon 40 godina javnosti predstavlja spomenuta polemika kako bi se čitateljstvo uvjerilo o kakvim je tu dubiozama bilo riječi ,naravno, slijedeći najvažnije protagoniste te polemike čija su djela zahvaljujući novim hrvatskim okolnostima domovinskoga rata ,spletom sudbine I revanšizma, bačena u smeće zajedno sa preostalih dva miliona primjeraka što vjerno govori o dometima te socijalističke kritike I kakve je ona sve konzekvencije imala među demokratskim političkim snagama ne samo u Hrvatskoj nego na cijelom Balkanu.
I sada je na javnosti da donese svoj sud!


Autor, Adelaide 4.6.2021.