O HERMANU SCLAVUSU ILI HERMANU DALMATI I NJEGOVOM PREVODILAŠTVU
slika: internet
O Hermanu Dalmati ili suvremenim riječnikom izrečeno, Hermanu Dalmatincu, ja sam već govorio i njega spominjao u kontekstu razvoja srednjovjekovne znanosti i utjecaja arapske znanosti na latinsku učenost.
Tada sam posebno istakao podatak o prodoru arapske astronomije u latinsku Europu koji se odnosi na stereografički astrolab i da su vlasnistvo i predmeti stereografičke projekcije, na čemu je ovaj instrument baziran, već bili odranije poznati zahvaljujući Ptolomejevim Planisferama, ali da ovaj tekst nije bio poznat latinskom svijetu do 12. stoljeća sve do prijevoda našega nam Hermana Dalmate 1143. godine i to njegova prijevoda kritičke arapske verzije Maslama al Majritija iz 1000. godine.
Herman Dalmatinac ili Herman Dalmata je najstariji hrvatski znanstvenik i filozof. Prije 12. stoljeća u kojem je Herman živio i djelovao, nema u Hrvata autora koji bi sustavno obrađivao iti jednu temu iz bilo koje prirodne znanosti i filozofije.
Međutim, mi danas znamo da nas Herman Dalmata nije samo najstariji hrvatski znanstvenik nego, mogli bismo tako reći , i najveći. U kasnijim dobima i stoljećima mnogi su znacajni Hrvati svojim radom doprinijeli rješavanju ovih ili onih pojedinih znanstvenih problema, ali svi nisu imali jednak udio u svjetskoj obrazovanosti. Njihovi su doprinosi svjetskoj obrazovanosti i znanosti bili različni, ali je malo bilo onih koji su sudjelovali u tim fundamentalnim prekretnicama svjetskog znanstvenog i filozofskog razvoja. Do 18. stoljeća postojalo je pet takvih znanstvenika među Hrvatima: Herman Dalmatinac u 12. stoljeću, Faust Vrančić u 15. stoljeću i on je značajno utjecao na Leonarda da Vincija, Matija Vlačić Ilirikus u 16. stoljeću, Franjo Petrić u 16. stoljeću i Ruđer Bošković u 18. stoljeću. Svaki od njih na posve je osobit način obilježio razvoj svjetske obrazovanosti, znanosti i filozofije.
Herman Dalmata je pak najstariji među njima, živio je u 12. stoljeću i to u stoljeću koje je predstavljalo prijelomno razdoblje u razvoju europske učenosti i znanosti uopće.
Herman Dalmata rođen je u središnjoj Istri gdje su već tada u 12. stoljeću živjeli isključivo Hrvati. Budući da Hermana nazivaju i Sclavus, nesumnjivo je da je pripadao hrvatskoj etničkoj skupini koja je u središnjoj Istri tada bila najbrojnija. Da je tome bilo tako, pokazuje i latinski kodeks kojeg je krajem 14. stoljeća sastavio Juraj iz Slavonije u Toursu u Francuskoj. U njemu on tvrdi da je Istra zemlja Hrvata, "Istria eadem patria Chrawati", te zapisuje abecedarij glagoljice, hrvatskog pisma koje je bilo osobito rašireno i u Istri. Sigurno je da je ova činjenica bila jedan vrlo značajan moment koji je imao znatnog utjecaja na Hermanov kasniji razvoj i odlazak u Francusku, jer je u njegovo doba hrvatski etnički prostor već bio gotovo potpuno uklopljen u zapadnoeuropsku kulturu, znanost i filozofiju, dakle, uklopljen u latinsku tradiciju. Doduše, na tom našem prostoru tada još nije bilo jakih znanstvenih, a niti kulturnih središta kao što je to recimo bio slučaj sa Zapadnom Europom, ali su na tom našem prostoru bila u to doba prihvaćena sva glavna kulturna i znanstvena zbivanja Zapadne Europe, koja su bila posve dovoljno poticajna za Hermanov daljnji razvoj, znanstveni i filozofski rad.
U doba Hermana Dalmate ili Hermana Sclavusa nisu postojala prezimena u današnjem smislu, nego su se osobe razlikovale po nekim osobitim oznakama. Ta je oznaka često upućivala na rodno mjesto ili na pokrajinu iz koje ta osoba potječe, a rjeđe je to bila njegova etnička pripadnost ili neka druga osobitost po kojoj bi se razlikovao od osoba istog imena, ponekada i istog zanimanja. Kako je bilo više Hermana tijekom 11., 12. i 13. stoljeća i kako su se svi oni bavili istim prirodoznanstvenim i filozofskim problemima, to su našeg Hermana suvremenici i kasniji autori razlikovali na više načina. Oznaku ‘Dalmata’ uz Hermanovo ime upotrijebio je njegov suvremenik Petrus Venerabilis, Petar Casni, i to dva puta i to u poslanici svom prijatelju Bernardu iz Klairvoa godine 1144. te u svojoj raspravi ‘’Adversus Saracenos’’, ‘’Protiv Saracena’’, godine 1155. -1156.
Oznaka ‘Dalmata’ bila je pak u Hermanovo doba cesta i nalazimo je na npr i u tekštovima tzv. toledske skole. Uporaba te oznake upućivala je na Hermanovo dalmatinsko podrijetlo, dakako, u teritorijalnom smislu rimske Dalmacije. U mnogim pak srednjovjekovnim kodeksima o Islamu iz toledske zbirke u razdoblju 13. i 14. stoljeća uz Hermanovo se ime navodi oznaka ‘Sclavus’ i to kada se govori o Hermanovim tekstovima ‘’De generatione Mahumet’’, ‘’O Muhamedovom rođenju’’, i ‘’Doctrina Mahumet’’, ‘’Muhamedov nauk.’’ Time se Herman Dalmata razlikuje od Hermana od Lame ili Hermana Alemannusa na primjer, jer je ovaj posljednji označen prema svojoj njemačkoj etničoj pripadnosti, Alemannus, pa je i naš Herman označen prema istom kriteriju odrednicom Sclavus. Sa druge pak strane sam se Herman u svojoj raspravi ‘’O esencijama’’ potpisivao kao Hermannus Secundus hoteći se oznakom Secundus razlikovati od redovnika opatije Rechenau imenom Hermannus Contractus koji se u 11. stoljeću bavio sličnim znanstvenim i filozofskim problemima. Međutim, ima naš Herman i još jedno ime. Hoteći Hermana Dalmatu razlikovati od Hermannusa Contractusa na jednom prijepisu djela ‘’’De usu astrolabii’’, ‘’O upotrebi astrolaba’’, nepoznati prepisivač u 13. stoljeću označio je da je to djelo napisao Herman iz Korintije. To je bio razlog da su našega Dalmatu neki noviji autori nazivali i Herman iz Korintije. Ovog sam Hermana iz Korintije također već ranije spominjao u smislu da poštoje tri latinske verzije arapskog Euklida i da je druga verzija ona Hermana iz Korintije. Međutim, suvremeni povjesničari znanosti uglavnom tim imenom podrazumijevaju nekog drugog Hermana, a ne našeg mada se nikako ne smije izgubiti iz vida jedna povijesna činjenica, a to je ova: dio Istre koji se podudarao sa nekadašnjom rimskom Dalmacijom bio je od sredine 10. stoljeća do sredine 11. stoljeća pod vlašću hrvatskih vladara i to je bio hrvatski teritorij, a ostali dio središnje Istre bio je pod franackom upravom i 976. priključen je franačkoj vojvodini Koruškoj ili Korintiji.
Herman isto naziva Istru Koruškom odnosno Korintijom pa bi možda iz navedenih činjenica moglo proizaći da je naš Herman Dalmata i Herman iz Korintija jedna te iista osoba. Uz Hermanovo ime, kako već rekosmo, navodi se i oznaka ‘Sclavus’ u smislu da je slavenskog porijekla. Međutim, ta etimologija riječi latinske ‘sclavus’ što znači ‘rob – slaven’ posve je pogrešna, iako se u Australiji kao na primjer na South Australia Univerity naučava da riječ ‘Slaven’ potječe od latinske imenice ‘Sclavus’ što znači ‘rob’. Tako izgleda da ime Herman Sclavus nije samo trebalo odrediti njegovo slavensko podrijetlo, nego istovremeno iskazati i istinski položaj tog naroda u okruženju kulturno bogatijih naroda. Međutim, podrijetlo toga imena Slaveni još nije razjašnjeno i predmet je interesa i filologa i etnologa.
Kaže se još Slavene, u bizantskim izvorima se nazivaju ti narodi Sklavinoi, a u latinskim Sclavinini ili Sclavi. Do 18. stoljeća taj su naziv izvodili većinom od "slava", a otada je u tumačenju prevladalo izvođenje od "slovo, sloviti", kao npr kod Rusa Dobrovskog koje se ponegdje održalo do novijeg doba. Međutim, već su u 19. stoljeću filolozi kao na primjer Hrvat Miklošić upozoravali da nastavci en, an, anim, enim upućuju na podrijetlo imena Slaven ne od Sclavus, nego od nekog pokrajinskog imena sa korijenom slov ili slav i da taj korijen potječe od litavskog salova što znači otok ili indoevropskog korjena klen što znači teći, poplaviti, prati.
Sa tim tumačenjima slaže se zaključak da su preci Slavena živjeli na riječi zvanom Slova ili Slava ili možda u močvarnom predjelu zvanom Slovo i da su po mjestu stanovanja dobili ime Slaveni koje se kasnije povezalo s općim imenom sasvim drugog izvora, slovo i slava. Prema mišljenju slavista to je najvjerojatnija etimologija tog imena iako pošto je i starije etimologije, a javljaju se i neka druga tumačenja s pomoću Herodotovih Skolota.
Povezivanjem Slavena sa različitim etničim nazivima u Herodota kao Neuri, Budini, Skoloti, Skiti (oraci) sve do danas ima samo vrijednost hipoteze. U 1. i 2. stoljeću izvori navode Slavene pod imenom Veneti i općenito za ovo ime vezuju se različita znacenja: npr. Anti su se zvali preci istočnih Slavenskih plemena, a Veneti zapadnih. Tako na primjer Plinije i Ptolomej navode da Veneti žive na Visli, Tacit u svojoj Germaniji ne zna da li bi Venete ubrojao među Germane ili među nomadske Sarmate jer da su poprimili običaje i jednih i drugih. Ipak su, prema njegovom mišljenju, po načinu života blizi Germanima. Na svojim pohodima oni krstare čitavim teritorijem između Karpata i šuma uz južni rub Baltičkog mora, a ipak, kako on piše, "grade kuće i nose duguljaste stitove i rado i to vrlo brzo, pjesače".
Sigurno je da su Germani nazivali Slavene Veneti ponekad kao cjelinu, a kasnije pojedina slavenska plemena ili narode, ime Wenden za Polapske Slavene, Winades za zapadne Slavene, Windische za Slovence na primjer.
U 6. stoljeću prvi put se spominje dioba Slavena na Venete, pretke zapadnih, Ante pretke istocnih i Slove`ne pretke južnih Slavena. Dakle, ime Herman Sclavus ne bi značilo samo ime za našeg Hermana u smislu određenja njegova etničkog podrijetla niti bi oznaka Sclavus bila oznaka za slavenkog roba, nego bi doista predstavljala oznaku etniče pripadnosti slavenskom narode za koji narod je još u najstarijim svjedočanstvima kazano da sami vladaju sobom i da se nikome ne daju pokoriti. Herman Dalmata je u Chartresu studirao sedam slobodnih umijeća: gramatiku, logiku, retoriku, glazbu, aritmetiku i geometriju, i to od 1130. do 1134. odnosno u vrijeme kada je u toj katedralnoj školi predavao Thierry iz Chartresa zvani još i Theodoric od kojeg je nas Herman dobio svoje filozofsko i prirodoznanstveno, osobito astronomsko znanje koje ga je formiralo u samostalnog filozofa i znanstvenika. U istoj školi zajedno sa Hermanom studirao je i Robert iz Chestera, a ova škola je 1200. postala prvo Sveučilište zapadne Europe. Najvjerojatnije se u našeg Hermana i Roberta iz Chestera već u toj katedralnoj školi razvila sklonost spram arapske znanosti jer su arapski utjecaji već tada bili očiti, a djela Adelarda Iz Batha već su bila poznata u doba Hermanovih studija. Kada su završili studije Herman i Robert krenuli su zajedno na studijsko putovanje prema istoku. Putovali su Francuskom, Italijom, Dalmacijom i preko Grčke stigli u daleki Carigrad i Damask gdje su imali priliku dobro upoznati arapsku filozofiju I znanost. Vraćali su se morskim putem do Sicilije pa preko Italije i juzne Francuske i oko 1138. stigli su u Španjolsku. Herman je tu održavao kontakte sa toledskom prevodilačkom školom koju je utemeljio nadbiskup Raimundo. Znamo danas da su u Toledu poznavali neka Hermanova djela jer su se upravo u toledskoj zbirci nalazila i neka njegova djela o Islamu. Hermanov prevodilački rad bio je nesumnjivo potaknut radom Adelarda iz Batha. Herman je već 1138. u Toledu preveo astrološku raspravu ‘’Proročica’’, koja je, zapravo, bila šesti dio astronomskog djela što ga je u 9. stoljeću napisao Jevrej Sahl Ibn Bishr.
Adelardov prijevod Abu Masarova astroloskog djela potaknuo je našeg Hermana Dalmatu da oko 1140. prevede njegovo glavno djelo pod naslovom ‘’Introductorium maius in astronomiam’’. I tablice al Horezmija u Adelardovom prijevodu navele su Hermana Dalmatu da se pozabavi njima. Konačno i Hermanov prijevod Euklidovih Elemenata godine 1140. sigurno je potaknut Adelardovim poticajima. Herman i Robert boravili su u Toledu do 1142. godine kada ih je susreo Petrus Venerabilis koji im je uz novčanu nadoknadu povjerio posao prevođenja Kurana i sastavljanje tekstova o Islamu. U gradu Leonu nas Herman Dalmata već 1142. dovrsava kraće tekstove o Islamu, O Muhamedovom rođenju i Muhamedov nauk. U Leonu je naš Herman, ćini se, otvorio i svoju skolu istodobno pomažući Robertu iz Cestera prevoditi Kuran na latinski jezik.
Prijevod Kurana je dovrsen 1143. godine i od tada je kulturna Europa imala priliku da se upozna s ovim iluminatom i fundamentima muhamedanske religije koji su joj do tada bili posve nepoznati. U Tuluzu u južnoj Francuskoj Herman prevodi Ptolomejevu Planisferu, a da bi osigurao sredstva neophodna za život djeluje "in publicis gymnasiis" što potvrđuje i naziv "scolasticus" što mu ga je pridjenuo Petrus Venerabilis. Iz Tuluza nas je Herman vjerojatno radi novog zaposlenja preselio u Bezieres i tu je 1143 godine dovršio svoje izvorno i glavno djelo ‘’O esencijama’’.
Istovremeno te 1143. godine prekida se slijed sigurnih podataka o Hermanovom životu i radu. Naime, nakon te godine prestaje njegov intenzivni znanstveni rad. Je li uskoro umro ili je zbog nekog nepoznatog razloga prestao raditi, nije nam danas poznato.
iz moje knjige: VELIKA IMENA HRVATSKE ZNANOSTI I FILOZOFIJE
http://www.digitalne-knjige.com/gavrilovic24.php
