OKOVANO VRIJEME
sumorna jesen je bila
jaki vjetar i jaka kiša
baš neko gorko vrijeme
ćutjeh oštro kao čudo neko
jer skriveni iza zida kamena
skriveni smo i od vjetra snažna
propast svugdje
i destrukcija sama
i svake noći tada tjeskobu osjećah
i potop i beznađe prekri lica naša
i poput oblaka gustih i tamnih
zakri gola tijela vlažna
i valjasmo se u kaljuži
krvi nejači naše
i prasmo ruke do lakata
vjerujući da spiramo
svu krivnju svijeta sjajna
sumorna jesen
baš neko trpko vrijeme
kao vino trpko i tamno
duša se moja stala njihati kao klatno
na nebeskoj velikoj uri
koja svakim novim trenom
broji nove naše smrti
uputih se nekamo
niti sam ne znadoh gdje
i kao da Kairos cilj mi odredi
i ja sjedoh pored nje
vrijeme...
što je vrijeme nego trenutak vječnosti
u kojem se broje sve naše prolaznosti
vrijeme sa kojim se niti smrtni bozi ne bore
vrijeme i oči njene snene
snom su teškim sudbe prekrivene
teški danci pod još teže koprene
san je bremenite živote okov'o
snovima teškim mi smo uspavani
teško se diše pod ovom dobrotom
nikada ne vidjeh oči tako tužne
i ja kažem sada
sve bih zvijezde sa neba skin'o
i jednu po jednu u njene zjene svio
vrijeme, oče Kronoide naš
ti vladaru nad vladarima prvi
s vremenom se niti smrtni bozi ne bore
vrijeme...
što je vrijeme nego vječnost mjere
što zaborav naš kao kudelju prede
http://www.magicus.info/hr/magicus/tekst.php?id=71128
