KOSTA SPAIĆ, PO TKO ZNA KOJI PUT
Čitam danas u Večernjem listu o obilježavanju 40-godišnjice Spaićevoga “Kiklopa”. Nema nikakve sumnje, da je taj Kosta Spaić bio veliki redatelj, možda ne tako veliki kao što ga prikazuju neki danas, ali je bio veliki naš redatelj. On nije samo radio kod nas, nego je kao gajstajbajter radio i vani i po tome je bio čuven, ali je bio čuven i po svom srebrnome Jaguaru za kojega Mani Gotovac kaže, a je bio “njegov kriterij”.
Međutim, bio je čuven i po još jednoj stvari, a to je da je bio dugogodišnji član Centralnog komiteta Hrvatske i tu se proslavio mišljenjem (a to je sredina ’80.- tih godina), da se kod nas restaurirao kapital odnos i da narod treba upozoriti na tu činjenicu, A budući je njemu bilo silno stalo do socijalizma, smatrao je kako je zadatak socijalističkih snaga upravo borba, fundamentalna borba protiv svakoga kapitalističkog zastranjivanja i ja sada vas pitam, kakve veze ima ta njegova ideologija sa njegovim srebrnim Jaguarom?!
Kao da je riječ o ljudima koji nisu sasvim pouzdano znali što govore niti što rade, nego kao da je riječ o ljudima koji pijani šeću palubom broda vjerujući, da im nevera ništa ne može. To su ljudi koji su jedno govorili, drugo radili, treće mislili pa onda nije čudno, da Rade Šerbedžija ima toliko visoko mišljenje, jer je i jednog i drugog zanimala samo komercijalna strana posla prema formuli koju je iznio jedan američki banker: “samo ono što je komercijalno jest i moralno”. Uostalom osvjedočimo se ovim tekstom koji je objavljen u Večernjem istu:
“Dok Rade Šerbedžija govori ono slavno kiklopovsko: “Ja sam čovjek začet u sljepilu strasti..., imam i dva oka da gledam mučenje i dva uha da slušam jecanje...”, jasno je, da je danas neko novo vrijeme. Melkiorova je glava sijeda, nije na sceni HNK Zagreb... Svima nam prijete neki sasvim novi Kiklopi, a opet, taj nezaboravni citat odnio nas je 40 godina u prošlost, ravno u Marinkovićeva “Kiklopa”, u režiji Koste Spaića, jednu od najboljih predstava koja je ikad nastala pod dostojanstvenom kupolom ovog kazališta.
Uštimani orkestar
Sjećanje na nju i velikog hrvatskog, ali i europskog, redatelja bila je tema jučerašnjeg kolokvija koji je priredio Ivica Buljan, ravnatelj Drame HNK Zagreb, a na kojem su govorili: akademik Zvonimir Mrkonjić, akademik Boris Senker, Mani Gotovac, dramaturginje Sanja Ivić i Mira Muhoberac te dva Spaićeva Melkiora: Rade Šerbedžija i Dragan Despot. Najavljenim govornicima iz publike se pridružio pjesnik i glumac Enes Kišević, koji je govoreći o prof. Spaiću pročitao sonet koji mu je napisao, sonet naslovljen “Uvjerljivost”, koji počinje stihom: “Gluma je u biti vrlo jednostavna...”
Svi govornici, počevši od Ivice Buljana koji je Spaića nazvao velikanom uma i velikanom umjetnosti, isticali su: način na koji je redatelj radio s glumcima, način na koji ih je volio. Mani Gotovac njegovu je metodu sažela u pet točaka Spaićeva teatarskog svjetonazora. One glase: uvijek pitajte zašto, čuvajte dostojanstvo kazališnog čina, glumac je u središtu teatra i života, predstava je uštimani orkestar u kojem je svaki glumac prva violina i bez nacionalne drame nema hrvatskog glumišta.
Dragan Despot sjetio se svoje prve godine glume na ADU:
– Mi studenti stajali smo oko srebrnog jaguara. Bila je 1977., a u kazalištu “Kiklop”. Gledao sam ga 50 ili 60 puta i kada me profesor Spaić pozvao da uskočim u ulogu, to sam napravio bez ijedne probe.
Stvar pristojnosti
Despot je ulogu znao napamet.
– Nikada neću zaboraviti čovjeka koji mi je vjerovao više nego što sam ja vjerovao sebi – kazao je.
A famoznog srebrnog jaguara sjetili su se mnogi, uz objašnjenje Mani Gotovac: – Za Kostu to nije bio luksuz i ekstravagancija, već estetski kriterij. “Lep je”, govorio je Spaić od kojeg vrijedi pamtiti i lekciju svakom glumcu: “To što te publika čuje i razumije nije stvar kazališne estetike, nego pristojnosti.”
Pa što na kraju reći o tom Kosti Spaiću povodom obljetnice postavljanja “Kiklopa”, osim da mu je literatura bila dosta unosan zanat koja je bila isto tako dobrodošla kao i politički izvještaj nekakvog stručno-političkog radnika Centralnog komiteta.
Baš ništa, osim što danas ne znam što sam radio tolike godine, srdačno iz Adelaidea, Zlatan
