GEORG LUKACS
U nas su se svi bavili Georgijem Lukacsom. Povezuje se ruskom realističkom tradicijom po tome što je zagovarao projekt socijalističke kulture, što se držao teorije odraza u umjetničkom stvaranju, što je pokušao izgraditi sustavnu marksističu estetiku i teoriju književnosti, a povezuje ga i činjenica, da je za razliku od mnogih židovskih intelektualaca za vrijeme nacizma prebjegao u Moskvu i tu je sačinio u ratnim uvjetima svoje poznato i utjecajno djelo „Razaranje uma“. Kasnije su mu razni naši kulturnjaci brojali koliko je puta u toj knjizi spomenuto ime Staljina pa su izbrojali više od 20 puta mada je istina, da je taj broj upola manji.
Kritiziran je kod nas zbog inzistiranja na realističkoj literaturi pa onda zbog inzistiranja na načelu tendencioznosti, zbog materijalizma, zbog slijepog vjerovanja u socijalistički preobražaj društva, zbog kritike kapitalističkog postvarenja, jer je tobože to nešto o čemu mi možemo samo sanjati, zbog vjere u proleterijat koji je intendiran na točnost i zbog kojekavih dugih gluposti, da bi danas u nas posve bio zaboravljen i napušten od mnogih.
Njegov interes je pokušaj, da se izgradi jednu univerzalnu proletersku teoriju kulture, ali u težnji sačuvanja istinskog bogatstva i vrijednosti europske kulturne baštine, on inzistira na tome, da se socijalistička kultura nadoveže na građansku i da je prevlada dakako. Kada je primijetio kako u Sovjetskom Savezu ima književnih djela u kojima ljudi nastupaju kao stvari napali su ga također i u socijalsitičkom taboru.
Govoreći o problemima golog opisivanja površine u romanu, on ističe da takve tendencije zapravo pretvaraju ljudske vrijednosti u puke stvari. U suvremenim ruskim romanima, izuzev Šolohova, često glavni karakteri imaju ulogu stvari, a ljudi samo isporučuju materijal za ilustraciju i tako se u tim romanima novi čovjek ne pojavljuje kao gospodar stvari, nego kao njihov dodatak kao ljudski sastojak jedne mrtve prirode. Ta dominantna metoda opisivanja proturječi osnovnoj povijesnoj činjenici naše epohe. U tim se knjigama tvrdi, da je čovjek postao gospodar stvari i da je kao takav i opisan, ali to umjetnički ništa ne koristi.
Umjetnosti pripada funkcija, da reproducira i odrazi objektivno stanje stvari i kod njega se funkcija umjetnosti ne sastoji u stvaranju nečeg novog, već prvenstveno u spoznavanju. Svestran čovjek u kojem se slobodno i harmonično razvijaju njegove ljudske sposobnosti najbolje se prikazuje u realističkoj književnosti i on smatra, da je realistička književnost umjetnost budućnosti. Odatle proizilazi kako je umjetnički sadržaj centralni estetički problem i osnovna vrednota umjetnosti. U sadržaju umjetničkog djela govori se o stvarnosti, a umjetnost je jedno snažno sredstvo u konkretnoj borbi za preobražaj stvarnosti.
Zato je Lukacs za tendencioznu književnost, za umjetnost koja može neposredno poslužiti ciljevima revolucije, a kako ta tendencija ne smije biti nakalemljena na prikaz stvarnosti, već mora izražavati same tendencije koje u stvarnosti objektivno leže, Lukacs naziva vjernim prikazivanjem upravo tu stvarnost koja ima tendencije, da se preobrazi, a vjerno prikazivanje stvarnosti naziva realizmom. Dakle, Lukacs na književnost gleda kao na snažno ideološko oružje koje može pomagati radničkoj klasi u njenoj borbi za bolju sutrašnjicu. Zato njega ne zanima književnost kao izolirani izvor estetičkog doživljaja, već kao jedan od odraza materijalne osnove dustva.
„Prema mome mišljenju realizam znači pored istinitosti detalja i vjerno slikanje tipičnih karaktera u tipičnim okolnostima.“
Ova definicija izriče zahtijev, da književnost bude istinita, da svakim svojim detaljem služi istini. Dekadentna književnost je ona koja lažno prikazuje stvarnost. Tako dekadencija unekoliko postaje obilježjem reakcionarstva i pri tome Lukacs misli na značenje koje se pripisivalo francuskoj inteligenciji potkraj 19. stoljeća u onom njenom sloju koji se povlačio iz objektivne stvarnosti u svoj izolirani svijet umjetnih podražaja. Iz toga proizilazi, da su moderni pisci apologeti bijega iz stvarnosti.
Njegova polazna osnova je, da estetsko treba promatrati ne samo u njegovoj genezi, nego i u cijelom toku njegovog razvoja kao društveno povijesnu pojavu. Struktura svakog individualnog djela, kako u pogledu oblika tako i u pogledu sadržaja, mora uvijek biti povijesnog karaktera. Stvarni odnos socijalnog naloga prema djelu takav je, da ukoliko je djelo više organsko utoliko ono više može ispunjavati socijalni nalog koji je izazvao njegovu pojavu. Ovo poimanje uzajamnih odnosa između individualiteta djela i socijalnog naloga usmjereno je protiv oba pogrešna ekstrema. Jednoga, protiv prakticizma koji od svakog umjetničkog djela zahtijeva neposrednu korisnost ograničavajači ga na dnevne zadatke i sa druge strane isto tako apstraktnu i antiumjetničku teoriju lart pour lart teoriju o tobožnjoj potpunoj nezavisnosti umjetničkog oblika od svake socijalne potrebe.
Kapitalizam zauzima u ovom pogledu osobenu poziciju. On istovremeno izobličava čovjeka koju donosi kapitalistička podjela rada kao što vladajuće klase djeluju kao neprijateljski raspoložena sila prema kulturi, dok sa druge strane slobodno vrijeme u okvirima kapitalističke proizvodnje i podjele rada dobiva sasvim problematičan karakter.
Kapitalizam je i u sferi slobodnog vremena uveo ništavnost i bezsadržajnost tog slobodnog vremena. Velika većina i neodraslih osoba i staraca obuhvaćena je ovom bezsadržajnom, bučnom i besmislenom radinošću i svaka analiza pokazuje kako se besmislenost ka obavljanju poziva prerasta u besmislenost oslobađanja od njega. Ova neograničena vladavina besmisla nad celokupnim životom ljudi u kapitalizmu je sigurno važan psihološki izvor specifičnih snaga današnje religiozne potrebe i u njoj se opeta može pronaći bezsadržajnost koja karakterizira život, rad i slobodno vrijeme. Ovu psihološku bazu koja je nihilizam, iracionalizam i očajanje, teško je socijalno i psihološki uzdrmati.
Njihovo prevladavanje je moguće samo putem koji su označili Marx i Lenjin putem preobražaja onih oblika života koji ih proizvode i reproduciraju. Lukacs je, dakle, je znao da religiozna potreba može odumrijeti samo kada čovjek uspije, da sve duhovne i duševne energije koje s do tada mogle djelovati samo u religioznim oblicima, pretvori u -pune smisla- sastavne dijelove ovostranog života proživljenog sa puno smisla. Tako, kad govori o religiji, on misli na religioznu potrebu i tako i treba razumjeti ove redove kojima ćemo završiti svoja razmatranja.
„Tko ima znanost i umjetnosti
ima i religiju
tko njih dvije nema
neka ima religiju.“
--------------
Lt. dr. Zlatan Gavrilović Kovač
http://digitalne-knjige.com/oxwall/blogs/post/1969
