PROdo's world... or something ^^

Bilo je hladno Siječanjsko predvečerje. Hodali su ulicom u svoji kaputima, pričajuči o raznim temama, smijuči se sretno ne misleći na ništa drugo nego tu i sada. Nisu se vidjeli mjesecima i ovo im je bila prilika da nadoknade ono što su propustili, nadopune priče života, nasmiju se i jednostavno budu sretni.
No, prije ili kasnije svemu dođe kraj. Sjedili su tako na autobusnoj stanici, i dalje se smijući i pričajući, i dalje ne misleći na budučnost. Bilo je samo važno da su sada napokon opet skupa. A autobus je polako stizao.
I kada je autobus napokon došao, i vrata su se otvorila, ustali su se, pogledali i još jedan zadnji puta nasmijali. Raširila je ruke a on ju je zagrlio. I stajali su tako u zagrljaju nekoliko sekundi, a onda je on primakao usne bliže njenom uhu i tiho prozborio "Zapamti. Svaki trenutak je neponovljiv i dragocjen. Zato ga iskoristi najbolje što možeš jer on ovisi samo o tebi".
Lagano se izmicao iz njenoga zagrljaja, pogledao ju u oči, nasmješkao se, te ju nježno poljubi na desni obraz, i također nježno pomiluje po istome i stavi ruku na njega.
Ona ga je gledala natrag i samo se smješkala. Tada se odmakne i krene u autobus.

Bilo je hladno Siječanjsko predvečerje. No za najmanje jedno ljudsko srce, počelo je proljeće.