utorak, 25.12.2007.
Sreća
Kupit ću boju.
Jednu malu kanticu žute boje. I nacrtati na zidu veliko sunce.
Toliko veliko da će njegove zrake izlaziti po stropu i po podu i obasjati svaki kutak moje sobe. I crtat ću prstima.
Ne trebam kist. Ni mali ni veliki. Trebam samo svoje prste da nacrtam sunce čije će zrake izlaziti po stropu i po podu i obasjati svaki kutak moje sobe. I nije me briga ako zamažem majicu, ili ako pokapam hlače.
A kad ga nacrtam, pozvat ću cijeli svijet da vidi moje sunce.
ponedjeljak, 17.12.2007.
Daleko Jedno Od Drugoga
I na sam spomen Njegova imena moje srce bi zatreperilo, osmijeh se razvukao na licu a boja nahrupila na obraze. Kada bi pricala o Njemu, ponos bi se nazirao u mojim ocima a ljubav je bilo moguce iscitati iz tona mojega glasa.
Ne pamtim dana kada nije bio u mojim mislima, ni sata kada ga moje usne nisu zeljele ljubiti.
Zbog njega sam zavoljela jazz.
Zbog njega sam se smijala.
A na kraju… zbog njega sam plakala.
Prolazili su tjedni, a mi smo jos uvijek bili u polu- prekidu. Sve me polako unistavalo, dok mi konacno nije rekao ono sto sam ja htjela cuti.
Izasli smo cak.
Plesali.
Grlio me.
Dirao po nogama.
Ljubio me.
A onda je postao hladan.
Njegove rijeci su izgubile smisao, a ja sam prestala vjerovati da ce sve biti u redu.
Da se osjecamo bolje.
Kao, nista se nije promijenilo.
Nikad nismo prestali biti dvoje.
Ovako bajke jos postoje…“
Moja ljubav prema njemu svaki dan blijedi sve vise i vise.
On vise nije moja prva i moja zadnja misao, i jednog dana cu se probuditi a On ce biti samo netko koga sam jednom davno voljela i zbog koga sada slusam jazz.
Nacin na koji ispuhuje dim.
Toboznja misterioznost.
Kako si se samo nosila s tim?
Ovako je bolje, mozda nije sjajno…
Ali je bolje, vjeruj mi…“
srijeda, 05.12.2007.
devijacija
