prvih sto godina je najteže
ne znam
ne znam ni sama kako da se osjećam.
jako mi fališ, ipak smo živjeli skupa.
ali strašno su me povrijedile sve laži koje su isplivale na površinu.
zašto si mi lagao? ti, koji si mene uvijek poticao na iskrenost, ti si me lagao kao nitko u životu, poljuljao mi vjeru u ljude...
voljela bih da si živ, da mi daš odgovore na pitanja koja me muče.
najgore je to laganje.
i ne podnosim miris omekšivača, podsjeća me na miris u stanu, grozno.
sanjala sam te neku noć, da si u otišao dole i da se nismo dugo čuli i da se svađamo, kao što i jesmo u zadnje vrijeme. jednom sam sanjala da si me u snu zagrlio.
ali zašto si mi toliko lagao?
ne možeš zamisliti kako su mi se noge odsjekle kad sam ono vidjela, TADA si za mene zapravo umro, ne kad su mi rekli da si hladan, ne kad sam te vidjela na trosjedu.
zapravo, umro je netko koga nisam poznavala, a onaj kojega sam ja poznavala nije nikada ni postojao.
sad se pitam što je uopće od svega bilo istina, da li si me ikada, bar minutu volio?
ili si u meni vidio samo jaku i stabilnu osobu, koja će te vući kroz život?
sad plačem. ali ljudi ne plaču zbog onih koji su umrli, plaču zbog sebe - to sam shvatila neki dan dok sam pričala sa tvojom mamom.
i točno je: ja plačem jer si me jako razočarao, jer si u mene unio nepovjerenje u ljude.
oprostiti ću ti, ali mi treba vremena, na mahove sam ljuta, na mahove razočarana, a na mahove mi fališ. ako si to bio ti...
