(Ne)pristojne erotske priče https://blog.dnevnik.hr/pristojneerotskeprice

ponedjeljak, 29.06.2009.

Kvasina i vino

Krenusmo oko 7, nakon kraćeg doručka. Ruta je bila poznata – od Lovrana, s obale, na 0 m nadmorske visine, pa do Vojaka – vrha Učke na 1396 m (ili 1401 m ako vam ostane snage , pa se popnete i na kulu Vidikovac). Sunce se sramežljivo uzdizalo iznad prekrasnog Lovrana, a mi smo se dogovarali kojim putem da krenemo do vrha. Najteža opcija je preko stotina i stotina stepenica koje vode iz Lovrana put gore, pa na planinarski put, dok one malo lakše opcije nude vožnju do Poklona (planinarski dom na 922 m), a nakon vožnje, šetnja do vrha.

Moja nastojanja da krenemo u avanturu osvajanja planine s mora je naišla na veliko neodobravanje i negodovanje, te se nakon kraće prepirke moje (ne)veselo planinarsko društvo i ja raziđosmo u ne baš prijateljskom tonu, a zahvaljujući ogromnoj količini inata što resi moju osobnost krenuh put vrha od nule.

Onaj, koji je prošao ovu rutu jako dobro zna da se već nakon prvih stotinjak stepenica gubi snaga, te se zadnji atomi iste čupaju iz pete i zuba, a u određenom trenutku se nađete u situaciji da rukama podižete noge sa stepenice na stepenicu. Nikako nemojmo zaboraviti da čitavo vrijeme na leđima nosite pretrpanu naprtnjaču jer pravi planinar mora biti uvijek spreman za sve situacije…

Nakon pustih stuba stigoh do prve markacije, te sigurnim korakom krenuh dalje,u osvajanje ove veličanstvene planine. Uz pomoć karte i nekoliko susretljivih mještana pronađoh svoju planinarsku stazu, i nakon skoro 6 sati hoda i isto toliko litara prolivenog znoja nađoh se na samom vrhu ove ljepotice, a ona me zauzvrat nagradi prekrasnim pogledom prema moru i kvarnerskim otocima.
Moju sreću je jedino pokvarila činjenica što je onaj nesporazum između mene i mog (ne)veselog društva bio malo veći nego što sam očekivala, pa se nakon skoro dva sata čekanja i bezuspješnog čavrljanja sa njihovom „automatskom“ sekretaricom odlučih sama spustiti nazad, a kako je vrijeme bilo uistinu lijepo, a dan dug, krenuh samouvjereno prema dolje.

Spuštanje je često puno teže nego uspinjanje jer su vam mišići već umorni, pa ste podložniji ozljedama i raznim uganućima. Ta činjenica se pokazala kobnom u trenutku kada sam već pomislila da sam stigla do cilja…u podnožju su se nazirale prve kuće, a ja umjesto da gledam pred sebe (i pod sebe) zakoračih u prazan prostor. U trenu sam izgubila tlo pod nogama i survala se desetak metara niže i tko zna koliko bih se još tako sanjkala da mi naprtnjača nije zapela za neki smiješan grm, a ja se tad nađoh na koliko toliko sigurnom terenu.

Pribrala sam se, popravila frizuru i ustala…u isti tren sam se ponovo skljokala jer sam vjerojatno tijekom spusta uspjela uganuti gležanj, te mi nije preostalo ništa drugo nego da se pouzdam u milost i nemilost naših mobilnih operatera ne bi li barem pronašla jednu crticu signala – no sreća po tom pitanju nije bila na mojoj strani.
U početku mi je bilo skroz blesavo, no nakon pola sata nemogućnosti kretanja počeh zvati u pomoć…i svece, i vragove…i državne institucije, i mobilne operatere…

Kroz krošnje sam shvatila da je sunce počelo padati, znači mrak će, a mrak nosi šuškanje i zvijeri, a možda i zmije…pomisao na te gmazove iz mene izvuče zastrašujući urlik iza kojeg je veoma brzo uslijedilo pucketanje grančica i šuštanje lišća pomiješano s lavežom pasa…
Nakon samo nekoliko minuta do mene dotrčaše dva umiljata goniča i jedan, ne toliko umiljat, vlasnik.
…- a za Majku Božju, dost' mi je vas ludih planinara - zavapi ovaj čudan gospodin. Ja skrušeno slegnuh ramenima – a što sad, hoćete li mi pomoći ili ne? – ma 'oću, samo malo –
Moj „spasioc“ se polako spustio do mene, te se uz nekoliko jauka (što mojih radi boli, što njegovih od muke) nađosmo na puteljku. – Ali ovo nije planinarski put – rekoh, - znan – odvrati on – bi li šinjorina na noge doli? – a ne bi - rekoh …
Ubrzo stigosmo do simpatične kamene kućice dobro skrivene od „važnijih“ planinarskih ruta i znatiželjnih planinara. Uskočih unutra, te odmah posegnuh za mobitelom – a nema van tu uvik signala šinjorina – reče mi izbavitelj.
Tužno uzdahnuh, a on mi se približi. I tek me tada ošinu prokleto plave oči na pomalo tajnovitom licu. – a ne boj se, da vidin što je s nogom – ma, valjda sam krivo stala i odeee - …
Otišao je do kuhinjskog ormarića, te se vratio sa flašom kvasine i malo gaze. – Ovo bi trebalo pomoći da sutra možeš hodati – reče mi – daj sad nogu vamo –
Izuh se, i na moju veliku žalost , shvatih da mi je desni gležanj poplavio i otekao, te mi zaista ne ostaje ništa drugo nego da poslušam ovog mističnog gospodina i „dam mu nogu“…

Hladan oblog od kvasine je brzo umirio bol, a mi se nađosmo u ugodnom čavrljanju uz čašicu domaćeg crnog vina, sira i pogače.

Spustila se svježa, ljetna noć obasuta zvijezdama, a mi se nekako zbližismo, kao da se znamo godinama – ipak vino govori više jezika od nas običnih smrtnika. Zaredalo je tako nekoliko tura vina, pa nekoliko mijenjanja obloga i onda, kao grom iz vedra neba, prislonih svoje usne na njegove i poljubih ga.
U tom divnom trenutku potražih zvijezde u njegovim očima, te muškost ispod pojasa. Pomalo nespretno pokušavasmo se osloboditi odjeće , stola i stolica, vina i sira, te se na jedan, meni neobjašnjiv način, nađosmo u postelji.

Njegov vreli dah je milovao moje obraze i vrat, a spretne ruke ubrzo nađoše skriveni put do mog tijela. Nagi, usamljeni i željni spojismo se te noći, ispod zvjezdanog neba na Učki, u jednu prekrasnu ljubavnu simfoniju radi koje odsvirasmo nekoliko biseva.
Jutarnje sunce je pokucalo na prozor i poškakljalo nas po nosu, a ja iskočih iz kreveta…tek se tada sjetih što mi se dogodilo dan ranije, te se još prpošnije bacih na svog spasitelja jer shvatih da je bol nestala, a proporcionalno tome, želja je porasla…

Bio je savršen i veličanstven, jutarnje oran, nezasitan, ali prije svega gentleman …i u ovom času osjećam njegove vrele usne na obrazu, spretne prste na grudima, tvrdoglavo krutu muškost na preponama…i vidim more i otoke u daljini, a s druge strane, još dalje, naziru se vrhovi Ćićarije…kakva li tek ona blaga skriva?

<	lipanj, 2009					>
P	U	S	Č	P	S	N
1	2	3	4	5	6	7
8	9	10	11	12	13	14
15	16	17	18	19	20	21
22	23	24	25	26	27	28
29	30

Ožujak 2013 (1)
Listopad 2012 (1)
Srpanj 2012 (2)
Listopad 2011 (1)
Srpanj 2011 (2)
Rujan 2010 (1)
Kolovoz 2010 (1)
Veljača 2010 (2)
Siječanj 2010 (3)
Prosinac 2009 (2)
Rujan 2009 (1)
Kolovoz 2009 (1)
Srpanj 2009 (2)
Lipanj 2009 (2)
Svibanj 2009 (1)
Siječanj 2009 (2)
Prosinac 2008 (4)
Studeni 2008 (2)


Komentari da/ne?

Opis bloga

Najteže je biti i ostati svoj....

Pohvale, pokude, kritike, savjeti, proricanje budućnosti i ino na :

pristojneerotskeprice@gmail.com

Razno

Popis koji bi s vremenom trebao rasti

Nachtfresser
Put u beskraj
Marchelina
Nema tu pomoći
Dnevnik jednog jumfera
Osjećaj za feeling
SLAVE ' N
Savjeti za uređenje doma
Gaće u guzici
::Lucy Fair::
Gospon profesor
Štikleci i cvebe
Sewen
Blog o svemu
Ljubičasta zvijezda
pero u šaci
Pisac u usponu
Eurosmijeh
Kojotica (izgubljena u deželi)
Mladi luk
Raskopčane noći
Informatičar starog kova

...

Arhiva

KLAUSTROFOBIJA
PREKOVREMENI
PONEDJELJAK
JUTRO
IZGUBLJENA KARTA
SONJA
MIGRENA
MOLITVA
PRVOMAJSKA
KRATKA LJUBAVNA PRIČA
KVASINA I VINO
POLJOPRIVREDNA CRTICA
PLJUSAK
POZDRAV IZ ZADRA
BESSIE S.
NOVOGODIŠNJA PRIČA O PRIJATELJSTVU
PONAVLJANJE JE MAJKA MUDROSTI
VLAKOVI
OVISNOST...ILI TEK PUKA ŽELJA?
KAO PRVI PUT
ZVJEZDANO NEBO IZNAD MAKSIMIRA
TRIJUMFALNI TRIJUNF
MALA NOĆNA PRIČA
SMOKVA, KAMEN...MASLINA?
BOL
GAY RIDE
COOKIE
RIJEKA
LJETNI RUČAK,MAHUNE I TOVARI...
ODA ZIMI