(Ne)pristojne erotske priče https://blog.dnevnik.hr/pristojneerotskeprice

ponedjeljak, 24.11.2008.

Klaustrofobija

Ne volim podzemne garaže – stropovi su niski i zagušljivo je; malo prostora uz slabo osvjetljenje. No, kao i svaka druga žena koji voli shopping svjesna sam činjenice da je podzemna garaža nužno zlo ako želim peglati kartice u centru grada.

Zaokupljena takvim i sličnim mislima izađoh iz lifta, te se zaputih prema svojoj „trojci“. U rukama pregršt šarenih vrećica, u želucu i glad i mučnina. Pomisao da ću uskoro sjesti u auto, popiti pola flaše vode, te sretna i iscrpljena krenuti kući me u trenutku učini veoma sretnom i vjerojatno bih nastavila svoje dnevno sanjarenje da me iznenada nije prenuo oštar zvuk auto sirene.

U času sam se našla tik ispred ogromnog „Pajera“ iz kojeg je izletio neki raščupani manijak vičući na mene – „Pa kuda gledaš ludo?!?! - Mogao sam te pokupiti!!!“ Nastavio je urlati. U prvi tren mi nije bilo jasno što se desilo, a nakon par sekundi treptanja i par njegovih sočnih psovki sam shvatila da sam se možda malo previše zanijela, te da nisam opazila kako dolazi – a možda niti on mene nije vidio. U takvim situacijama bi većina žena briznula u plač, no ja sam samo zafrknula nosom i odrješito rekla : „Čuj ti primitivac jedan, bolje odi okulisti nego kaj vređaš ženske po podzemnoj!!“ Tada je on stao i ozbiljno i skroz pristojno me pitao da li je sve u redu sa mnom.

Nisam se mogla oteti dojmu da on i nije toliko primitivan, te da se iza te mase mišića, trodnevne brade i neuredne frizure ustvari krije komad mesa koji bih u normalnim okolnostima potrošila bez imalo srama i moralnih dvojbi. Umjesto da ridam i tražim zadovoljštinu za nanesenu bol, upitah ja njega da li je sve u redu. Frajer se malo iznenadio, no ja se nisam dala smesti. Prišla sam mu bliže ( i dalje držeći sve vrećice u rukama) i smireno mu rekla -„Sa mnom je sve u redu, žao mi je radi neugodnosti, no sada sam toliko žedna da me jedino vi možete spasiti i to ako me odvedete na jednu kavu i sok!“

Nije mi bio običaj direktno napadati muškarce, no ovaj tip je imao nešto u sebi, tako da sam se teško suzdržavala. On je pročitao želju u mojim očima, te je diskretno otvorio vrata svog auta. Srce mi je luđački tuklo – ovakvu glupost nisam još do sad napravila.

Riječi su bile nepotrebne. Ušao je za mnom u auto i zatvorio vrata. Muk i tišina…tko će prvi krenuti?! Pogledao me, a ja sam stavila ruku na njegovu nogu i sramežljivo približila svoje usne njegovim. U njegovim očima sam vidjela „zeleno svjetlo“, te hrabro krenuh dalje uvalivši mu svoj jezik. Okus mu je bio mješavina piva, duhana i mentola, grebla me njegova brada, smrdio je i na znoj i na „old spice“. Gutala sam mu jezik dok su njegove ruke otkopčavale moju košulju. Kažu da je potreba majka svih izuma – tako se i ja potrudih što bolje namjestiti na svom bezimenom princu nastavljajući ga ljubiti i mrsiti mu kosu.

Otkopčala sam mu hlače. Nisam znala da li me više žulja volan iza leđa ili kopča na njegovom remenu. U trenu mi je strgnuo gaćice, pa mi nije preostalo ništa drugo nego da se nabijem na njega. Nisam imala previše prostora za manevriranje, te sam bila prisiljena zajašiti ga do kraja.

Kriknula sam od uzbuđenja, a on je na trenutak zastao kako bi spustio sjedalo i olakšao naš divlji rodeo – što sam ga više čupala za kosu i stenjala, to je on čvršće stiskao moje guzove. Iako potpuni stranci, ubrzo smo uhvatili ritam.Uzdisao je ne odvajajući ruke od moje guze , ne puštajući me da se odvojim od njega. Stakla na autu su se zamaglila,a ja sam počela osjećati da mi fali zraka. Vidjevši kako posustajem, on je spustio i drugo sjedalo – sporazumjeli smo se bez riječi i u trenu promijenili pozu. Sada je on bio iznad mene – znojan, raščupan, sa divljim pogledom u očima.

Tijelom su mi se istovremeno izmjenjivali i strah i strast – strah od nepoznatog i znatiželja u vječitoj borbi. Ovaj put je prevladala znatiželja, te sam ga odlučno privukla k sebi , bezobrazno ga pljesnula po stražnjici, te ga pritisnula na svoju vrelo međunožje. Stavljao ga je polako i ispunio me cijelu – propinjala sam se i grčila ispod njega i u nekim trenucima mi se činilo da ne mogu dovoljno noge raširiti koliko ga želim. Stakla su se još više zamaglila, no ja sam u tim trenucima zaboravila na svoju klaustrofobiju, jedino što sam tada osjećala je bila vrelina njegovog tijela u meni.

Ljubili smo se i stenjali, čupali se, pronalazili sve moguće i nemoguće oslonce – samo da budemo što bliže. Umjesto divljeg pogleda u očima mu se pojavila želja da me praši do besvijesti, da me praši dok se sjedalo ispod mene ne podere, a ja sam ga pratila u tom časnom naumu čvrsto ga držeći, ne dajući mu ni sekunde predaha…Naše divljanje je uzrokovalo ritmično pomicanje auta gore-dolje, te smo shvatili da bi najbolje bilo okončati našu divlju igru, prije nego što netko od „zabrinutih“ prolaznika ne pozove osiguranje ili policiju. U tom trenu su slučajni šetači i mjere sigurnosti i reda bili nevažni - ja sam vrištala i stenjala trudeći se što više produljiti zadovoljstvo. Mislila sam da će se raspuknuti u meni – nije me bilo briga, bila sam sretna i umorna, a žeđ smo uklonili poljubivši se za kraj.