Možda vam se vratim sama i tražeća,
istovremeno sjetna i goruča!
Možda vam sjednem na put
...vaših snova...
Ali, ljudi, nemojte me odbaciti,
zar ne vidite da sam samo
još jedna izgubljena duša.
Ako mi oči budu iskre vrele,
pružite mi rupčić
jer skoro kliznut će mi suze!
Ako mi, pak, oči budu
zamučeno jezero,
sjednite do mene!
Ne trebam ni dodira ni riječi,
ne bojte se da nećete
ispuniti moja isčekivanja,
ugasiti moja sagorijevanja,
molim, samo blizu mi budite!
...jer, tako teško je biti sam,
jer, tako divno je biti drag...
Jer, toliko potrebno je malo
za čeznutljivo srce ljubavi!
Spustite mi koprenu na srce
da ne dopru do njega
insekti stvarnosti.
Ima vas još,
znam da vas ima,
koji nosite mekane potplate,
koji ne želite znati gaziti.
Budite samnom na tom
malenom splavu nedodirljivosti,
bit ćemo uporište
svakoj slomljenoj slamci!
Doći će i naši bajkoviti dani.
Post je objavljen 11.11.2004. u 12:08 sati.