U osnovnoj skoli ja mislim 7. ili 8 razred sa smo bili nasem jednom prijatelju iz razreda umre otac. Naravno da smo svi bili pogodjeni sa tim a on da ne govorilm.. I naravno kako to biva cijeli razred je posao na sahranu..Bilo je neko prohladno vrijeme i kisa je bila padala prije toga..Mi smo sa autobusom isli nas razred i kada smo dosli tamo uzeli smo ono cvijece i vjence pa u red da nosimo to do groba..Cijelo vrijeme svi smo bili skupa nas razred i bilo je jako tesko gledati naseg prijatelja kako se rastaje sa svojim ocem..U tim trenucima ja sam pomisljao : Pa sta da se ovo desi nekome od nas , a moguce je sve na ovome svijetu..Ali on gubi oca kada mu najvise treba. Onda dolazi meni jedan jako neugodan trenutak kada moramo izruciti sucut obitelji..Nije to da ja ne zelim uraditi nego mi je to nekako neugodno uraditi ne znam zasto ali sigurno vecina vas ima isti osjecaj..Urucio sam sucut i vratio se na mjesto gdje smo svi stajali da pricekam ostale prijatelje..I dok smo stajali tu doljece prijatelj "X" (oznacit cu ga tako da ga ne prozivam sad imenom). Inace on je malo kako bi reko zbunjen i brzoplet sa rijecima i potezima ..Dobar je prijatelj i sve ali je nespretan nekako..I dolazi on do nas mi svi ono u glupom osjecaju i izgovara ove rijeci: