Perun gromovnik
Među bogovima slavenskog Panteona Athumanunh najviše zna o bogu Perunu, bogu gromovniku ili bogu rata, kako ga Athumanunh ima u svojim bilješkama. Međutim, Perun u praslavenskim mitovima zna biti i bog nepogode, groma i bure. Posvećeno drvo mu je hrast (nešto slično kao i kod Zeusa). Što se tiče imena ono najvjerojatnije dolazi od slavenskog korijena – per – što znači udariti. Tako je Perun ne samo munja koja sijeva, već je on i grom, trijes koji udara.
Perun i Veles glavni su akteri olujnog slavenskog mita. Bog nepogode, gromotvorac Perun živio je na nebu, na najvišem vrhu planine, a Veles je živio na zemlji. Veles jednom prilikom ukrade nekoliko životinja Perunovih, zatim i nekoliko ljudi njegovih, a onda i nekoliko žena Perunovih. Sve je Perun trpio, ali žene, to nikada nije oprostio Velesu. U njihovoj međusobnoj borbi rascjepljivalo bi se drveće, razbijale stijene, a munje i gromovi parali bi nebo. Kraj borbe Peruna i Velesa donosio bi kišu, prinose i plodove prirode.
Perun često donosi i smrt, a sva ubojstva u slavenskim mitovima povezana su upravo s Perunom i s Crnim bogom. No, Perun je na visini slavenskog neba silovit i preugledan, satirao bi on rušitelje mira, ali i krivokletnike. Svjedočanstva govore da su stari Hrvati i Srbi štovali Peruna. Upravo ime Perun nosi jedan vršak na dalmatinskom Mosoru, iznad Poljičkog sela Dubrava. Tu ima i mnogih drugih lokaliteta kako u jednih tako i u drugih, ali sve i upućuje na to da su Hrvati i Srbi Perunovo djelovanje prenijeli na Iliju. Jednostavno su tako premetnuli nebeskog kočijaša Peruna u svetog Iliju Gromovnika.
Ima u Athumanunhovim zabilješkama još: Lada – majka bogova, Svarog – bog neba, a njegov sin Svarožić vozi sunčana kola, pa onda Volos – bog stoke i obilja, Stribor – bog vjetra, Vesna – božica plodnosti i proljeća, pa onda Rusalke – šumske vile, Domaći – duhovi kućnog ognjišta, pa Dvorski – duhovi dvorišta i okućnica i još mnogo, mnogo, mnogo toga … No, Athumanunh Vam ispiše slavenski mit postanka i time završi slavensku mitologiju.
U početku nije bilo ničega, samo Bog, a on je spavao i sanjao. Spavao je on tako tijekom mnogih stoljeća, spavao i sanjao, a onda mu to dosadi i on se probudi. Probudivši se iz sna, Bog pogleda oko sebe, svaki njegov pogled i treptaj oka, pretvori se u zvijezdu. Bog se začudi i ovo mu se dopadne. Krene on tako na putovanje da razgleda što je sve stvorio dok je sanjao. Putovao je, putovao, putovao, ali kamo god bi se zaputio nigdje nije bilo kraja niti ikakve granice. Napokon, stigne on tako na Zemlju. Bio je posve iscrpljen i sav znojan. Znoj mu je kapao s čela, a od svake kapi koja padne na zemlju oživi jedan čovjek. Tako Bog stvori prvog čovjeka od znoja svoga sa zadaćom da od početka bude osuđen na život ispunjen teškim radom …
Eh, eto toliko, raspričao bi se Athumanunh, ali noć mu odjednom pokloni san, te on ode spavati i sanjati nove legende i mitologije starih naroda.
Post je objavljen 07.10.2004. u 23:35 sati.