Evo danas vidim nešto u Večernjaku o kućnim ljubimcima i sjetim se na mog Đombu. Bio je zlatna ribica i nije se baš puno naživio, ali ne zbog toga što nisam pazio na njega nego mu je takav rok trajanja. Zamisli da ti je prosječni životni vijek jedna godina… e tako je bilo s mojim Đombom. Dobio je ime po Mirzi Đombi, po našem najboljem igraču u Portugalu na svjetskom rukometnom prvenstvu gdje smo by the way bili prvi (ako netko slučajno ne zna). A to što se radi s tim životinjama to, u najblažem slučaju rečeno, nije u redu. Evo na primjer zlatne ribice ne postoje u prirodi nego su ih neki tamo japanci ili kinezi (ko bi ih znao) umjetno stvorili, a pošto sve što nije od prirode kratko traje, tako je i životni vijek moje genetski modificirane ribice bio godinu dana… rekoše mi tako u pet shopu gdje sam mu kupovao hranu. Inače te zlatne ribice nisu baš pretjerano pametne, jer same ne znaju kolko im je dosta klope, pa se mogu prežderati do smrti, a i ono o ispunjavanju triju želja uopće ne stoji. Zato ako si netko misli nabaviti zlatnu ribicu neka nabavi neku s dužim rokom trajanja…
Zašto su nam uopće potrebni kućni ljubimci?! Sve što oni rade je da jedu i spavaju, onda ih nema nekoliko dana kad dođu oni dani u godini i to je to. Ali ipak postoji nešto privlačno u tim dlakavim, pernatim ili ljuskavim bićima, nešto što ih čini neodoljivim nama ljudima. A i kad šetaš peseka onda je i lakše probiti led kod cura, jer cure praktički dotrče do tebe, kao što smo već bezbroj puta vidjeli u filmovima. Ali je istinito, peseki su ko i kad šetaš s malim djetetom, mamac za cure… pogotovo u parku ili na terasi nekog kafića. Pa ipak je pas najbolji čovjekov prijatelj.
Post je objavljen 18.05.2004. u 19:17 sati.