Pokušala sam ostati uvijek u istom tonu na svom blogu… pokušali su i neki drugi, kao što su i sami napisali. Međutim, jednom pukneš, kao što sam i ja, i onda poželiš pokazati da ovo što je ovdje nije sve.
Poruka onima koji su to osjetili: ajmo biti sve. Sve različito što jesmo unutar sebe. Povezivanjem i prihvaćanjem tih različitosti, čini nas jačima.
Nisam ekscentričan, samo sam življi od drugih ljudi. Ja sam neomiljena električna jegulja u ribnjaku zlatnih ribica.
Pogledajte Madov blog. On je prava električna jegulja. :) Al on je shvatio bit bloga. Biti sve odjednom. I možda ćete u prvom posjetu pomislit: ahh, koji idiot. Međutim, već u drugom pogledu možete promijeniti mišljenje za 180°. Zato jer on je dozvolio sebi biti i crno i bijelo, pozitivno i negativno, davanje i primanje… I onda vam pokloni nešto poput teksta "Ako" … i onda shvatite: kad dozvoliš sebi biti sve što doista jesi, dozvoljavaš sebi biti čovjek.
Međutim, nismo mi čudaci. Jedinstveni smo u svijetu koji smatra da je pristanak na kompromise najprihvatljiviji način ponašanja.
Pa što ako sam obojala zid u tamno crveno? Pa što ako želim staviti likove iz crtića pored nekih umjetničkih djela? Pa što ako slušam i rock i klasičnu glazbu? Što ako imam uvjerenja koja se doimaju "neobičnima"? Ista uvjerenja, nama bliska osoba može doživjeti kao zrnce genijalnosti.
Naš način razmišljanja možda nije u skladu s onim "kako je red". Međutim, električna jegulja zrači toliko energije da se zlatne ribice uvijek uplaše, al za to nije kriva jegulja, zar ne?
Možda čak otkrijemo i kako neki drugi ljudi cijene našu jedinstvenost kao skriveno blago pohranjeno u nama.
Zapravo ništa ne moraš biti.
I ništa ne moraš činiti.
Zapravo ništa ne moraš znati.
Zapravo ništa ne moraš postati.
Pa ipak,
to pomaže da razumiješ da vatra gori,
i kad kiši da je zemlja mokra…
Bez obzira na posljedice.
Nitko nije izuzet.
Post je objavljen 21.09.2004. u 13:02 sati.