Radimo već na veliko s prostorima. Vidjeli smo prošli puta kako je moguće probiti zidove prostora i tako poništiti dio prostora, ako ne čak i čitav.
Kako partija ide bliže kraju stvari se prilično definiraju, ako nije potkradena greška, koju oba igrača nisu vidjela. Ostaju sve manji mogući dobitci. Kada se govori o sve manjim mogućim dobitcima, mislim na ispravan način igranja oba igrača. Mogućnošću ne smatram ono što svoje ostvarenje ima u neznanju kojeg od igrača. Na kraju završavamo s po nekoliko poena na raznim dijelovima ploče. Ovaj puta obraditi ću primjer koji je vrlo čest u poodmaklom dijelu partije.
Uobičajeno je da se odigravanje uz rub ploče ostavlja za završnicu. U prikazu 1. u slici posta vidimo da granice bijeloga, a i crnoga prostora nisu do kraja definirane. Ostala je mala rupa uz sami rub ploče. Na prvi pogled svaki od igrača spusti zid ravno prema dolje i svaki dobi jednako. To međutim nije tako, jer onaj koji igra može dobiti više.
Pogledajte primjer, kada je na potezu crni, u prikazu 2. Crni sa 1. G1 pokušava prodrijeti u bijeli prostor. Ne odgovori li na to bijeli, crni bi nastavio s F2, ili F1, ili čak s E1, i tako započeo moguću šetnju po bijelom prostoru. Tako bi nastupila neutralizacija (poništenje) bijelog prostora. Da se to ne desi bijeli se brani s 2. F1. Nasatala je prijetnja zarobljavanja crnoga kamena, pa se i on brani igrom na 3. H1. Sada je ostala slabost o kojoj ćemo više u slijedećem postu, pa bijeli osigurava granicu svoga prostora igrom na 4. F2. Tek sada je razgraničenje do kraja definirano.
Što je tu bitno?
Bijeli prostor je potisnut za dva poena (sjecišta).
Crni prostor je ostao maksimalno sačuvan.
Crni je krenuo potezom u ovu kombinaciju i po njenom završetku ostao je on na potezu. To se kaže da je igrao s tempom (sente).
Što bi bilo, da je na potezu bio bijeli? Isto, ali obrnuto. To bi uradio bijeli kao u prikazu 3. Bitno bi bilo kao i u prethodnom primjeru, kada je prvi igrao crni, samo što bi bilo u korist bijeloga.
Koja bi bila razlika?
Sada bi crni prostor bio potisnit za dva poena, a bijeli sačuvan. Sveukupna razlika bi bila četiri poena, dva koja se dobilo kombinacijom i dva koja se nije izgubilo igrom protivnika kao prvoga. Bitno je, da u oba primjera, sente ostaje onom koji krene u kombinaciju.
Kada se krene u ovakovu kombinaciju odigra se ih po cijeloj ploči gdje ih ima. To bi značilo po 4 poena za svaki taj slučaj, a još ostaje i tempo onom koji je krenuo u to. Tu vrijedi promisliti. Zamislite da imate dva takva slučaja na ploči. Protivnik vam krene u prvi i izađe s tempom (sente), a potom odradi i drugi. Vi na taj način izgubite 8 poena, a još vam i protivnik igra sente. Ludo, zar ne!? Znate kako se to igra, pa poštujete pravilo. Hm, jeli to baš dobro? Znate, vrijedi imati svoj stav, a ne slijepo slijediti neka pravila. Pravilo kaže, kako se to igra u takovom slučaju i ukazuje na neke vrijednosti, a odluku donosite sami uz poznavanje kombinacije. U pretpostavljena dva slučaja protivnik krene u kombinaciju u jednom, a vi recimo ne odgovorite, obranom, već isti napad izvedete na drugom primjeru na ploči. Što kažete na tu mogućnost?
Dobro je imati svoj stav i svoje mišljenje, jer tada ga možete i mijenjati i raditi na njemu i tako se izboljšavati. Ako ga nemate, nemate što mijenjati.
Ne želim Vas učiti pa da Vi to sada znate, već da sami krenete i radite. Ja Vam tu nešto govorim na nivou svoga viđenja i znanja, a Vi, kada uđete u to, sami kročite svojim putem. Već sam na par mjesta spomenuo, da je go kao put. Tako vrijedi činiti i u životu.
Blogeri i pratitelji moji lijep pozdrav od blogera Mladena
I stalno se nadam, da će preko ovoga, još ponetko zavoljeti meni ovu divnu igru.
Post je objavljen 11.08.2004. u 09:23 sati.