Moja starija kćerka jako voli životinje. Čak i one sitne i beznačajne. U stanju je satima promatrati mrave. Igrati se s paukom i vratiti ga neozlijeđenog pod krevet. Zove se Jurica, onaj u njihovoj sobi u Zagrebu. Ovog, nađenog u stančiću na moru nazvala je Perica.
No dobro, sve dok se ti čudnovati ljubimci zadržavaju na pristojnoj udaljenosti od mene, nek joj bude.
Međutim, što učiniti s insektima koji ne drže puno do distance i pristojnog ophođenja? Mislim na komarce, a što bih im učinila ne usuđujem se više ni pomisliti. Jer, kad je zamijetilo spray protiv gamadi, moje dijete me pogledalo onim pogledom, od kojeg bi se slomilo i srce šefa računovodstva u «Elektri», a kamoli neće majčinsko.
No, kako sam emotivno priglupa, palo mi na pamet da ponudim nečasni kompromis – neka izvede Pericu na sigurno. Dok odrasli obave ono što odrasli moraju obaviti, kad su nasrtljivi kukci u pitanju.
Dakle, genocid, govorio je rječiti pogled djevojčice, odviše tankoćutne da naglas izgovori što zapravo misli. Samo je tiho pripomenula da «Perica nije sam...»
Ima obitelj? Ali, znam ja – nije njoj stalo samo do paučje nejači, ne. Ona jednako žali i same komarce. Vidim joj u očima. Velikim, tamnim, prepunim suosjećanja za sva živa bića, osim za vlastite roditelje.
Dobro, kad je tako, onda ćemo i mi drukčije. Borit ćemo se protiv komaraca viteškim sredstvima.
Prvo, zujalica! Ima efekta. Pobjegli su. Neki. A oni koji su ostali, postali su još žustriji. Zaključila sam da je ta zgodna napravica komarcima ono što je ritam-mašina ljudima. Neki mrze house, a neki ga obožavaju. A kad se pročulo da je kod nas otvoren disco, mladež je navalila. Mali, sitni, živahni komarci-adolescenti dolijetali su u rojevima. Tinjalicu su pritom doživljavali kao light-show.
Premazali smo se uljem od čajevca, aromatičnom supstancom, za koju neki kažu da naprosto smrdi. I u pravu su. Sama sam se sebi gadila. Komarcima – nimalo.
Pojeli su nas. Debelog i mene. Mlađa blizanka dobila je ubod-dva. A ljubiteljica životinja – nijedan! U toku cijelog ljetovanja. Znam da zvuči suludo, ali mislim da je ona u dogovoru s njima. Jedne večeri našla sam je kako stoji kraj prozora i tiho pjevuši. Dijete, inače, osim životinja voli i muziku. Lako pamti melodije i rado pjeva pjesmice, često potiho, za sebe. Ali ovog puta, više je zvučalo kao «zzzzz». Kao da zuji. Nema sumnje, sporazumijevala se s komarcima, zna njihov jezik.
Svatko tko je čitao znameniti roman Williama Goldinga zna što znači «gospodar muha». Ima li išta gore? Ima, gospodarica komaraca!
Lucy Fair, vaša dopisnica iz Zone sumraka
Post je objavljen 30.07.2004. u 01:26 sati.