Dogodilo mi se noćas da mi je Pitanje pozvonilo na vrata. Je, niste krivo pročitali. Pitanje. Visoko 20-ak cm, prilično vitko, zaobljeno baš tamo di triba.
A kako se od gosp. Pitanja može i očekivat, zasuja me baš - pitanjima:
- Pa gdje ideš?
- Pa šta tu činiš?
- Zašto ne jedeš tripice?
- O'š se tuć?
- Di ti je onaj Auto klub?
- ...
Kako vidite, ima i nebuloznih. Propitivanja, mislin.
A ja onako, još uvik u polusnu, grogi-mrogi pusti me stat, zapiljin se u njega.
- Oprosti, kaže on meni, ja sam P.P. i ovamo su me poslali iz Središnje kontrolne sobe.
- ..., odvratim ja.
Zalupila san vrata.
- Sanjam, promislin u snu.
Malopri san se probudila. Taman da ću u Adžijinu po burek, otvaran vrata, oću zagazit na tapetić kad tamo beživotno leži gosp. P.
Pobigla san nazad.
Straj me izać vanka.
Doktore, šta mi jeeeeeeeee?!!!
Post je objavljen 16.07.2004. u 00:49 sati.