Svaki put kad se vratim u metropolu u nosnicama mi ostane miris soli i remeti mi sistem poput virusa. Kada sam bio mlađi, ljeto u mom kraju je bilo drugačije. More je donosilo Čehinje, Mađarice, Švabice i razne druge mačke, a mi smo galebarili. Dio dana ili noći smo radili, zarađivali džeparac kojeg smo nemilice trošili na izlaske i pokoji komad odjeće. Svaki dan smo par puta bili na plaži, igrali picigin i odbojku, skakali sa mula, igrali karte u hladovini itd.
More je tada bila konstanta, o njemu nismo razmišljali. Danas je svo to drugačije, ponajviše zbog života u metropoli. Danas o moru razmišljam itekako, istinski mu se obradujem svaki put kad ga imam u vidnom polju. Kupanje u more imaju drugačiji okus, u svakom se trenutku više uživa jer se zna da će tom druženju sa morem uskoro biti kraj. Zvuk valova sada je intenzivniji i čišći u ušima, a maestral na licu je poput mekog dodira. Okus soli više nije nešto što ću sprati prije izlaska vani - to je danas slatka hrana za osjetila. Biti dio mora i nositi more u žilama ... da, baš tako.
Posebno uživam gledati rivu iz omiljenog kafića i predvečernji odlazak ribara u ribe. Imam dosta prijatelja među ribarima pa ću im danas posvetiti ovaj blog, a za kraj im pjevam Cocine stihove:
"Prije jutra ribari se bude
More zna njih, more zna te ljude
Prije jutra u zoru s galebima na moru
Na poštama sunce čekaju.
Svako jutro parangale dižu
Vižitaju i vršu i mrižu
A galebi čekaju da i njima ča daju
U ribare oni viruju.
Noć je mirna, vali spavaju
Pod svitlom se ribe skupljaju
Špurtilom i ostima dobit će po kostima
Kad se smire, kad se pridaju.
U dubini mriže, parangali
Na pučini bile se sinjali
Tiho kraju veslaju, malu barku guraju
A ribara ruke izdaju.
Prije jutra umoran
Ribar čeka novi dan
Dok svi ljudi spavaju
Galebi se karaju (svađaju!)."
Post je objavljen 07.07.2004. u 14:23 sati.